U početku razvoja kliničke slike ovih sindroma pacijenti kao osnovni simptom navode osjećaj neugodnog zatezanja u zahvaćenom području sustava za kretanje…

Simptomi

U početku razvoja kliničke slike ovih sindroma pacijenti kao osnovni simptom navode osjećaj neugodnog zatezanja u zahvaćenom području sustava za kretanje. S daljnjim razvojem kliničke slike kao dominantni simptom javlja se  BOL. Bol se u početku javlja poslije određene aktivnosti, a s vremenom i u tijeku aktivnosti, da bi naposljetku potpuno onemogućila izvođenje aktivnosti javljajući se i prilikom mirovanja.

U razvijenoj kliničkoj slici dakle uz bolnost prisutnu i na palpaciju, oteklinu, postoji i nemogućnost izvođenja određene sportske ili radne aktivnosti što bitno narušava svakodnevni život i rad pogođenog bolesnika.

Liječenje

Liječenje sindroma prenaprezanja sustava za kretanje u najvećem broju slučajeva je neoperativno te ima temelje u nekoliko osnovnih postulata, a to su: PRAVOVREMENI POČETAK (što raniji) i INDVIDUALNI PRISTUP svakom bolesniku.

Neoperativno liječenje  usmjereno je na ublažavanje boli i kontrolu upalnog procesa koji se prvenstveno provode primjenom medikamenata: NESTEROIDNIH ANTIREUMATIKA (NSAIR)  i glukokortikoida, modifikaciju ili čak potpuni prestanak aktivnosti  koja je dovela do pojave sindroma prenaprezanja, primjenu procedura fizikalne terapije usmjerenih ka ublažavanju boli i pospješivanju cijeljenja te provođenje VJEŽBI ISTEZANJA I JAČANJA (pasivne, aktivno-potpomognute, aktivne) koje zauzimaju središnje mjesto u liječenju i u prevenciji sindroma prenaprezanja.                           

Od procedura fizikalne terapije najčešće se primjenjuju:

Krioterapija – terapija ledom; kao i toplinske procedure sa svojim analgetskim učinkom (primjena ovih metoda kontraindicirana je u akutnim fazama sindroma, ali je u kasnijim fazama izuzetno učinkovita) – infracrvene lampe, tople kupke, ultrazvuk, tens, dijadinamske struje, magnetoterapija, interferentne struje, laser itd.

Kao posljednja linija liječenja sindroma prenaprezanja provodi se i kirurško liječenje kojem se pristupa kao krajnjem obliku liječenja ukoliko pravilno provedeni neoperativni postupci provođeni kroz 6 mjeseci nisu doveli do poboljšanja. No i nakon kirurškog liječenja da bi se ostvario očekivani uspjeh nužno je provesti pravovremenu i kvalitetnu postoperativnu rehabilitaciju.

Prevencija

Na kraju ovog osvrta možemo zaključiti da izuzetno važan faktor u tretmanu sindroma prenaprezanja sustava za kretanje, kako zbog njihove učestalosti tako i zbog posljedica koje onemogućavaju pojedinca u svakodnevnim aktivnostima, definitivno predstavlja i njihova prevencija. Prevencija ovih bolnih sindroma prvenstveno se temelji na poznavanju predisponirajućih faktora od strane trenera, liječnika pa i samih sportaša kako bi pravovremeno mogli na njih djelovati ispravljanjem poremećenih biomehaničkih odnosa, pravilnim provođenjem treninga, redovitim izvođenjem vježbi istezanja te tako spriječiti pojavu sindroma prenaprezanja i narušavanje života i rada sportaša, ali i drugih profesionalaca u svojim zanimanjima.