Polifarmacija je značajan problem u terapiji starijih osoba. Prilikom uzimanja veće količine lijekova, onih koji se izdaju na recept i bezreceptnih, često se uzimanju neučinkoviti, pa i potencijalno štetni pripravci.

Dvije trećine starijih osoba uzima različite dijetetske i biljne pripravke koji su na tržištu u slobodnoj prodaju i bolesnici ih većinom uzimaju samoincijativno. Mnogi takvi pripravci ulaze u interakciju s drugim lijekovima.

Polifarmacija je opravdana u onim slučajevima kad se pri propisivanju lijekova liječnik pridržava najboljih stručnih, kliničkih i znanstvenih dokaza. Sve ranije navedeno: promijenjena farmakokinetika i farmakodinamika lijekova, multimorbiditet i polifarmacija čine starije osobe osobito vulnerabilnim i povećavaju rizik pojave neželjenih nuspojava lijekova koje umanjuju kvalitetu života bolesnika, povećavaju im morbiditet i mortalitet.

Na žalost nije rijetkost da se pojedine neželjene nuspojave okarakteriziraju kao nova bolest te se dodaju lijekovi za liječenje tih štetnih učinaka i time se umnožava polifarmacija. Polifarmacija povećava rizik neželjenih interakcija među lijekovima. Prije dodatka novog lijeka treba provjeriti koje sve lijekove bolesnik već uzima kako bi se predvidjele moguće interakcije lijekova s novim lijekom.

U liječenju KV bolesnika treba izbjegavati neadekvatnu terapiju koja se sastoji od prevelikog broja lijekova koji nisu neophodni, neadekvatnog doziranja lijekova i nepotpune terapije. Takvo neoptimalno liječenje može se vidjeti u osoba s multimorbiditetima, osoba slabijeg općeg stanja, onih koji uzimaju velik broj lijekova, osoba slabijih kognitivnih funkcija, onih s oslabljenom bubrežnom funkcijom, te kad liječnici različitih specijalnosti propisuju lijekove ne uzimajući u obzir lijekove koje već bolesnik uzima radi drugih bolesti.

U nekim slučajevima kod starijih bolesnika se ne propisuju lijekovi kad je to potrebno ili se propisuju u neučinkovitim malim dozama, na primjer antikoagulantna terapija u fibrilaciji atrija, beta-blokatori nakon infarkta miokarda, inhibitori renin-angiotenzin-aldosteron sustava u srčanom zatajenju. Ta pojava je prisutna kad se liječnik boji pojave neželjene nuspojave lijeka, kad želi smanjiti broj lijekova zbog prisutne polifarmacije, pri zanemarivanju KV prevencije u starijih osoba. Neki lijekovi u terapiji KV bolesti kad se izostavljaju iz terapije trebaju se reducirati određenim planom po preporuci liječnika (beta-blokatori, digoksin, klonidin, antiagregacijski lijekovi).

Tjelesne promjene uvjetovane starenjem i promjene farmakodinamike i farmakokinetike lijekova, mogu uzrokovati promjene terapijskog odgovora na pojedine lijekove. Stoga je važno prilagoditi doze pojedinih KV lijekova kako bi se smanjio rizik neželjenih nuspojava lijekova. KV terapija starijih bolesnika ima za cilj KV prevenciju, kontrolu simptoma bolesti, usporiti progresiju bolesti, poboljšati terapijske ishode. U konačnici cilj optimalne KV terapije je poboljšanje kvalitete života, poboljšanje tjelesnih i psihosocijalnih funkcija, te na najmanju mjeru svesti rizik neželjenih štetnih učinaka terapije.

Velik broj starijih bolesnika ne uzima preporučenu terapiju što dovodi do slabije kvalitete života, povećanog broja hospitalizacija, porasta mortaliteta. Kako bi se poboljšala terapijska adherencija, odnosno suradnja bolesnika u terapiji, treba pojednostaviti terapijski režim, koristiti lijekove dugog terapijskog djelovanja, lijekove koji su učinkoviti u istovremenom liječenju različitih bolesti, te dati jasne usmene i pismene upute bolesniku o uzimanju lijekova.

Liječnik treba redovito kontrolirati učinkovitost i sigurnost terapije. Osobito je monitoring u određenim vremenskim intervalima potreban pri uzimanju određenih skupina KV lijekova: antiagregacijski lijekovi, antikoagulantni lijekovi (osobito varfarin), antiaritmici, digoksin, diuretici, hipoglikemici, statini, inhibitori renin-angiotenzin-aldosteron sustava jer je u ovim skupinama lijekova češća pojava neželjenih nuspojava.

Osnovno je pravilo u terapiji starijih bolesnika upotrebljavati lijekove s dokazanim učincima i najmanjom toksičnošću, liječenje započeti s najmanjom dozom, te je postepeno povećavati ovisno o djelotvornosti i riziku pojave neželjenih učinaka lijeka, treba dobro poznavati sve lijekove koje bolesnik uzima, njihove moguće interakcije, te povremeno reevaluirati terapiju.