Izbjegavajući poremećaj ličnosti u prvom redu karakterizira preosjetljivost, socijalno inhibirano ponašanje, osjećaj neadekvatnosti te izbjegavanje društvenih kontakata radi straha od posramljivanja, kritiziranja ili odbacivanja.

Izbjegavajući poremećaj osobnosti u prvom redu karakterizira preosjetljivost, socijalno inhibirano ponašanje, osjećaj neadekvatnosti te izbjegavanje društvenih kontakata radi straha od posramljivanja, kritiziranja ili odbacivanja. Smatra se da se ovaj poremećaj javlja kod osoba koje su već ranije pokazivale povučenost i sramežljivost, bile su zabrinute kakvo mišljenje drugi imaju o njima. Rezervirani su i suzdržani prema drugima, a bliske odnose imaju s članovima obitelji i malim brojem najbližih prijatelja. 

Ove su osobe emocionalno ovisne o drugima i velik trud ulažu kako bi svima ugodili. Pasivni su, zahtjevni i „ljepljivi“ u odnosima, uz izražen strah ododvajanja. Teško donose odluke bez pomoći i savjeta drugih, čak i ako se radi o svakodnevnim odlukama. Imaju izražen strah od napuštanja i strašno ih pogađa ako dođe do završetka nekog odnosa, pa često odmah ulaze u novi odnos. Pretjerano su osjetljivi na kritiku, ne mogu biti sami, spremni su tolerirati tuđe zlostavljanje ili neprimjereno ponašanje prema sebi, a potrebe drugih stavljaju ispred svojih. Skloni su naivnosti i maštanju, izbjegavaju neslaganje s drugima radi straha da će izgubiti njihovu podršku ili odobravanje. Izbjegavaju prihvaćanje odgovornosti kao i zadataka i poslova koji zahtijevaju samostalno funkcioniranje, skloni su pesimizmu i nedostatku vjere u sebe, a ponekad čak i sumnjaju u to da se mogu brinuti sami o sebi. Budući da su vrlo osjetljivi na odbijanje, iako imaju vrlo snažnu želju za bliskošću s drugima, zadržavaju distancu i zahtijevaju bezuvjetno prihvaćanje prije nego se usude „otvoriti“ prema drugima. U tu svrhu testiraju druge kako bi se uvjerili prema kome smiju pokazati svoje osjećaje i kome će se svidjeti.

Izbjegavajući obrazac može biti izražen u različitom intenzitetu, od „normalne sramežljivosti“ sve do izbjegavajućeg poremećaja ličnosti. Stupanj izraženosti direktno utječe na svakodnevno funkcioniranje. 

Pretpostavlja se da ovaj poremećaj nastaje međudjelovanjem genetskih, socijalnih i psiholoških čimbenika. Neki vjeruju da takve osobe odrastaju uz autoritativne ili prezaštićujuće roditelje. Često se navodi izloženost zlostavljanju tijekom djetinjstva, posramljivanju i kritiziranju. Radi takvih odbacujućih roditelja osoba ima naglašenu potrebu za vezivanjem, u djetinjstvu s njima, a kasnije s drugim ljudima. Izbjegavaju zbližavanje s drugima iz straha da će ispasti neadekvatni, da su inferiorni, neprivlačni ili nesposobni. Često žive sami, uživaju u druženju s obitelji i prijatelji, ali obično kraće vrijeme jer nakon nekog vremena dolazi do porasta anksioznosti. Izbjegavaju kontakt s nepoznatim osobama, a kada dođe do kontakta iznimno su ljubazni i pokušavaju da taj kontakt traje što kraće. Vrlo često je kod njih razvijen barem jedan oblik fobije što je povezano s ranom pojavom anksioznosti u društvenim situacijama. Iako mogu biti profesionalno uspješni, kada ne bi odbacivali mogućnosti koje im se nude, mogli bi biti i puno uspješniji.

Poremećaj se jednako učestalo pojavljuje kod muškaraca i žena, a učestalost pojave je oko 2,1 do 2,6 %.

Glavna metoda liječenja ovog poremećaja je psihoterapija, zatim trening socijalnih vještina, a prema potrebi i farmakoterapija. Cilj je terapije da osoba postane aktivnija i neovisnija te da može formirati zadovoljavajuće bliske odnose. Obično se preferira kratkotrajna terapija, jer kod dugotrajne terapije postoji opasnost od stvaranje ovisnosti o terapeutu. Problemi u započinjanju terapije mogu biti nedostatak motivacije za promjenu, tako da često neće niti potražiti pomoć. Uključivanje u terapiju jako je polagano radi naglašene samozaštite kao obrambenog ponašanja. Česti su otpori tijekom terapije i prebrzo odustajanje od liječenja. Isto tako, ove osobe mogu godinama ići od jednog terapeuta do drugog bez poboljšanja. Odnos terapeuta ne smije biti previše zaštićujući jer se zaustavlja napredak u terapiji, ali se ne treba niti prerano poticati osobu dok još nije spremna za promjene i izlaganje novim situacijama.