U svakodnevnom govoru često čujemo riječi tipa: “nervozan sam, u strahu, tjeskoban, depresivan, u depresiji sam, osjećam se depresivno, lovi me depra…”. Moram priznati da tijekom svojeg 20-godišnjeg psihijatrijskog iskustva nisam čuo osobu koja govori “osjećam se anksiozno-depresivno”.

Što znači osjećati se anksiozno-depresivno i što je to anksiozno-depresivni poremećaj?

Kao što se iz naziva može iščitati, radi se o prožimanju ili miješanju simptoma anksioznosti (tjeskobe) i depresije (pojednostavljeno-sniženog osnovnog raspoloženja) a koji svojim intenzitetom, kvalitetom i kvantitetom pojavnosti značajno narušavaju svakodnevnu rutinu i smanjuju, pa čak i oduzimaju osobi životnu radost. Simptomi su mješavina anksioznog stanja i depresivnog raspoloženja no još uvijek nedovoljnog intenziteta ili predominiranja da bi ih smatrali čistim anksioznim ili čistim depresivnim stanjem. U međunarodnim klasifikacijama bolesti i literaturi općenito, svrstani su u grupu stanja pod imenom neurotskih (blažih psihičkih) poremećaja.

Sama anksioznost, doduše, ima svrhu i smisao obrane od opasnosti našeg tjelesnog ali i emocionalnog integriteta. Simptomi anksioznosti variraju od osobe do osobe, tj. možemo reći da su individualni i različiti. Osoba je, u anksioznim stanjima, svjesna straha na racionalnoj razini no nije u stanju prepoznati uzrok same tjeskobe. Možemo reći i da se anksioznost javlja kao odgovor na neki stresni događaj no može se javiti i bezrazložno. Postupnim iscrpljivanjem obrambenih (kompenzacijskih) mehanizama anksiozno stanje  progredira.  

Simptomi anksiozno-depresivnog poremećaja

Ukratko, anksiozne simptome možemo opisivati kao simptome podražaja vegetativnog (autonomnog) živčanog sustava, tjelesne simptome prsnog koša i trbuha, zatim kao “mentalne simptome”, potom opće simptome te simptome napetosti i druge nespecifične simptome. 

Kod depresije se razvijaju osjećaji beznađa ili bespomoćnosti praćen gubitkom zanimanja za svakodnevne aktivnosti uz promjene teka ili tjelesne mase (težine). Potom su tu i promjene sna u smislu gubitka  ili pretjerane potrebe za snom, zatim osjećaj nemira ili agitacije uz sniženje frustracijskog praga.

Uočljiviji su simptomi gubitak energije, sniženo osnovno raspoloženje uz osjećaj bezvrijednosti ili krivnje. Javlja se i rizično ponašanje u smislu zloporabe psihoaktivnih tvari ili alkohola, kompulzivno kockanje, opasna vožnja… Naglašeni su i problemi s koncentracijom te neobjašnjivi bolovi ili tjelesne tegobe.

Kako živimo u vrijeme intenzivnih socijalnih, radnih, kulturoloških, obiteljskih i inih interakcija, navedeno nerijetko u nama ostavlja ožiljke emocionalne prirode što može rezultirati simptomima anksiozno-depresivnog stanja. 

Kako u psihijatriji znamo reći – svi su ljudi isti, samo se razlikuju po mehanizmima obrane i otporima. Odnosno, svatko od nas drugačije reagira na stresore i svakodnevne životne traume. Često, naravno na nesvjesnoj razini, niz emocija koje se bude u nama, pretačemo ili pretvaramo u tjelesne simptome ili znakove. Tako netko na stres  reagira bolovima u žličici, netko se žali na mučninu, netko ima knedlu (“njok”) u grlu, drhtanje cijelog tijela, lupanje srca, osjećaj nedostatka zraka, znojenje, vrtoglavicu, osjećaj gubitka kontrole a netko na dugotrajan stres razvije hipertoniju (povišen tlak), dijabetes (šećernu bolest), bolesti štitnjače…

Iz iskustva s ambulantnim pacijentima, značajno najčešća dijagnostička kategorija su upravo osobe s anksiozno-depresivnim poremećajem. Svatko od nas kada se ne osjeća dobro traži odgovore, od liječnika očekuje utjehu i brzo otklanjanje tegoba te ozdravljenje.

Liječenje anksiozno-depresivnog poremećaja

Značajan dio olakšanja donose prvi kontakti u kojima se, ovisno o težini kliničke slike, predlaže terapija. U današnjem brzom svijetu očekujemo ista, brza rješenja. Kao da je rješenje u šarenoj tabletici koja će se uzimati tjedan dana i sve će proći. Na žalost ili na sreću, stvari obično ne dolaze tijekom noći, pa niti preko noći ne očekujemo rješenje tegoba.

Upoznati osobu s njegovim stanjem, tražiti savez (terapijski pakt ili ugovor) kojim obje strane preuzimaju svoj dio odgovornosti i obveza u procesu (iz)liječenja, vrlo je bitno. Kako stvari obično u životu nisu crno/bijele, tako se niti liječenje ne svodi samo na uzimanje tableta koje će riješiti stvar. Istina je uvijek negdje na sredini.

Uz medikamentoznu terapiju (tablete), preporuča se i psihoterapijski tretman te sugeriranje ev. korekcije obrazaca ponašanja u svakodnevnim životnim ili stresnim situacijama. Važno je  uputiti osobu k mogućim rješenjima problema, a uz suportivno snaženje krhkog i poljuljanog ega.

Bitno je kod predlaganja medikamentozne terapije osobu upoznati s lijekom (lijekovima): o kojoj se vrsti lijeka radi, kakav mu je mehanizam djelovanja, koje su eventualne nuspojave, kako lijek uzimati, kada očekivati poboljšanje stanja, te naposljetku koliko ga dugo treba uzimati, interakcije  s drugim lijekovima… Preporuka je najčešće prve kontrole u okviru dva tjedna.