Autizam je sveobuhvatni razvojni poremećaj karakteriziran oštećenjima u razvoju socijalnih interakcija i vještina komuniciranja, uz postojanje ograničenih, ponavljajućih i stereotipnih modela.

Što je autizam?

Autizam je sveobuhvatni razvojni poremećaj karakteriziran oštećenjima u razvoju socijalnih interakcija i vještina komuniciranja, uz postojanje ograničenih, ponavljajućih i stereotipnih modela ponašanja, interesa i aktivnosti.   Prvi ga je opisao američki dječji psihijatar Leo Kanner 1943.godine i nazvao ga infantilni autizam, zbog simptoma i dobi u kojoj se pojavljuje (infantilni zbog pojavljivanja u prve tri godine života, a autizam zbog dominatnih simptoma poremećaja komunikacije-prema grčkoj riječi authos što znači sam). 
Procjena rasprostranjenosti autizma široko varira ovisno o primijenjenim dijagnostičkim kriterijima i geografskoj lokaciji. Najnovija istraživanja procjenjuju da je prevalencija autizma 1-2 na 1000 osoba, što je značajan porast u odnosu na podatke starijih istraživanja. U dječaka se javlja tri do četiri puta češće u odnosu na djevojčice.

Kako prepoznati autizam?

Promjene ponašanja često su uočljive već od najranije dobi. Karakteristični su vrlo rani poremećaji u prehrani (odbijanje dojke ili bočice) i spavanju (nemirne nesanice s autoagresivnim pokretima, ili mirne nesanice, bez plača, uz otvorene oči). Dijete pokazuje smanjen interes za igračke ili ima posebno naglašen interes za igre ruku pred očima koje mogu trajati satima (gleda ih, okreće, približava i udaljava od lica). Prvi smiješak koji se obično javlja u trećem mjesecu života kod djece s autizmom izostaje kao i strah od nepoznatih ljudi koji se javlja u osmom mjesecu života. Vrlo rano javljaju se i različiti iracionalni strahovi kao i stereotipni pokreti (ljuljanje, pljeskanje, lepršanje), a izostaje strah od stvarnih opasnosti. U vrtićkoj dobi dijete ima velike poteškoće u druženju i igranju s ostalom djecom, obično se drži po strani, igra se samo sa sobom i s predmetima koji nisu za igru, a može biti i hiperaktivno. Izbjegava pogled oči u oči, kao i fizički kontakt, te je često neuobičajeno vezano za predmete ili dijelove predmeta. Zakašnjeli razvoj govora, manjkav govor ili njegov izostanak  važna su obilježja autizma. Dijete stvara nove riječi (neologizme), izokreće pojedine riječi, ili ih pogrešno izgovara, a često sebe oslovljava vlastitim imenom ili zamjenicom, kako to čuje od drugih osoba. Autistična djeca imaju izrazito uska polja interesa, uz jaku potrebu za rutinom i nepromjenjivošću. Pojedina djeca mogu pokazivati i osjetne poremećaje kao što su smanjena ili povećana aktivnost osjetila (vid, sluh, opip, okus, miris), pomanjkanje reakcije na bol, izostanak reakcije na glasne zvukove, pretjerana reakcija na slabe zvukove. Mogu biti prisutni i nespecifični problemi ponašanja kao što su snažni ispadi bijesa, te agresivnost usmjerena na sebe ili druge. Intelektualno funkcioniranje autistične djece kreće se od prosječnog do lakše i teške mentalne retardacije. Čak do 80% autistične djece može imate različite EEG abnormalnosti, dok njih oko 30% ima epileptične napade, najčešće u adolescenciji.
           
Posebne sposobnosti autistične djece

Neka autistična djeca pokazuju iznimne sposobnosti (talente) koji se obično  primijete već djetinjstvu. Talenti mogu biti glazbeni, likovni, za matematiku, sposobnost pamćenja raznih podataka (redova vožnje, sportskih rezultata i drugih podataka koje su čuli samo jedanput u životu), reproduciranja riječi na stranom jeziku, bez značenja riječi i sl.

Što su uzroci poremećaja?

Uzroci autizma nisu do danas potpuno poznati. Većina stručnjaka koji se bave ovim poremećajem smatra da je poremećaj najvjerojatnije uzrokovan međusobnim djelovanjem više različitih čimbenika. Kao najznačajniji čimbenici spominju se genetski, biokemijski čimbenici (disfunkcije različitih neurotransmitera, hormona, elemenata u tragovima, aminokiselina i sl.), neuroanatomski (promjene u različitim moždanim sustavima), imunološki (abnormalnosti imunološkog sustava), virusni čimbenici (virusne infekcije fetusa tijekom trudnoće) i obiteljski čimbenici. 

Postavljanje dijagnoze i terapija        

Dijagnostika autističnog poremećaja složen je postupak koji zahtijeva multidisciplinarni  stručni tim (dječjeg psihijatra, neuropedijatra, psihologa, logopeda, defektologa). Psihijatrijska evaluacija obuhvaća detaljno ispitivanje obiteljske povijesti bolesti, razvojne anamneze djeteta uz procjenu simptoma bolesti prema važećim dijagnostičkim kriterijima. Nakon provedene psihijatrijske dijagnostike određuje se psihijatrijski terapijski pristup koji može uključivati bihevioralne, psihoterapijske, obiteljske i farmakoterapijske intervencije ovisno o kliničkoj slici i intelektualnim sposobnostima djeteta. Psihofarmakoterapija autizma usmjerena je na liječenje psihomotornog nemira, agresije, autoagresije, kriznih stanja i poremećaja spavanja. Kod uvođenja psihofarmaka potrebno je pažljivo titriranje doze uz kontinuirano praćenje terapijskog efekta kao i nepoželjnih nuspojava. Od psihofarmaka najčešće su upotrebi antipsihotici (risperidon, kvetiapin), antidepresivi i anksiolitici.

Edukacijski programi

Osim terapijskog pristupa jednako važan je i edukacijski pristup u rehabilitaciji djece s autističnim poremećajem, a kojemu je cilj povećati razinu socijalne kompetencije, razviti komunikacijske, motoričke i kognitivne sposobnosti, poticati usvajanje znanja, vještina i navika na obrazovnom i praktično-životnom području. Autistična djeca s boljim intelektualnim funkcioniranjem i blažom kliničkom slikom mogu biti uključeni u programe: potpune integracije u redovni program uz specifične rehabilitacijske programe i individualnu podršku djeteta, djelomične integracije (zajednički program iz odgojnih predmeta, a posebni iz obrazovnih) i poseban obrazovni program pri redovnim ili posebnim uvjetima. Za integraciju djece u redovni program školovanja potrebno je da škola ima stručni tim koji uz učitelja uključuje psihologa i defektologa. U nekim zemljama kao što npr. Mađarska, Austrija i druge, u odjelima u koje su integrirana djeca s posebnim obrazovnim potrebama rade po dva učitelja, jedan redovni učitelj i jedan učitelj defektolog. Učitelj defektolog pomaže učenicima s posebnim obrazovnim potrebama tijekom sata, a po potrebi ih izdvaja i uključuje u individualni ili skupni edukacijsko-rehabilitacijski, terapeutski ili obrazovni rad. Nadamo se da će u budućnosti ovakav model primjenjivati i u našim školama.       

Posebni programi    

Najobuhvatniji pristup u tretmanu autističnih osoba je program koji se primjenjuje u mnogim zemljama pod nazivom TEACCH (Treatment and Education of Autistic and related Communication handicaped CHildren)- Odgoj i obrazovanje autistične i djece s poremećajem komunikacije. Uveden je 1972.godine u Sjevernoj Karolini, a primjenjuje se i u našoj sredini.
Obuhvaća dijagnostiku, procjenu, odgoj i obrazovanje djece i odraslih osoba s autizmom i srodnim poremećajima. Izrađuju se individualizirani programi učenja i prevladavanja problema u ponašanju, bazirani na procjeni nivoa funkcioniranja pomoću testova. Detaljno razrađene aktivnosti s načinom njihove izvedbe ostvaruju se u suradnji stručnjaka i roditelja.

Tijek i ishod poremećaja

Klinička slika autizma može varirati od blagog do teškog oblika. Kao najvažniji čimbenici vezani uz ishod poremećaja navode se stupanj razvoja govorne komunikacije, opća intelektualna razina, intenzitet nespecifičnih problema u ponašanju, kao i mogući razvoj epileptičkih napada. Pozitivni ishodi razvoja također uvelike ovise o što ranijem dijagnosticiranju poremećaja i uključivanju u primjerene programe ranih intervencija u obitelji koje provodi defektolog uz integraciju djece u redovni vrtić uz educiranog asistenta što djeci pomaže u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina i primjerenih obrazaca ponašanja. U Hrvatskoj su nažalost rane intervencije kao i integracija djece s autizmom u redovni odgojno-obrazovni sustav tek u začetku. Teški oblici autizma, a osobito oni udruženi s većim stupnjem mentalne retardacije često zahtijevaju smještaj u specijalizirane rehabilitacijske institucije.