Depresija

Depresija je psihijatrijska bolest s tisuću lica, biopsihosocijalni poremećaj raspoloženja koji se očituje pojavom niza kognitivnih, ponašajnih, afektivnih i psihosomatskih simptoma, a ubraja se u najčešće i najranije opisane psihičke poremećaje.

Definicija, učestalost, uzroci, podjele i teorije nastanka

Depresija je psihijatrijska bolest s tisuću lica, biopsihosocijalni poremećaj raspoloženja koji se očituje pojavom niza kognitivnih, ponašajnih, afektivnih i psihosomatskih simptoma, a ubraja se u najčešće i najranije opisane psihičke poremećaje. Uzroci su najčešće kombinacija bioloških, genetskih i psihofizičkih čimbenika, načelno kombinacija endogenih i egzogenih faktora. S kliničkog se stajališta ne radi o malim već o značajnijim promjenama raspoloženja koja traju dulje vrijeme sa svojim psihofizičkim karakteristikama. Raspoloženje se općenito može mijenjati k povišenom (hipomanija i manija) ili k sniženom pa tada govorimo o depresiji. Depresiju možemo okarakterizirati kao poremećaj koji zahvaća tijelo i um, nesrazmjerna je uzroku njegova nastanka i traje dulje vrijeme, a  pri tome značajno ometa svakodnevni život. Učestalost je dvostruko veća kod žena (vjerojatno zbog hormonskih zbivanja), a poremećaj je načelno prisutan u 25% bolesnika s poremećajima raspoloženja. Prevalencija velikog depresivnog poremećaja u zapadnim se zemljama procjenjuje na 6-12 %.

Svi depresivni poremećaji mogu se podijeliti na primarne (endogene) koji su biološkog podrijetla s ekscitirajućim genetskim faktorima, psihoreaktivne (psihogene) i organske (somatogene) koji nastaju kao posljedica tjelesnih bolesti. Govoreći o etiopatogenezi, postoji niz teorija o nastanku depresije, no mogli bismo načiniti glavnu podjelu na  biološke (biokemijske) i psihosocijalne teorije, a  s obzirom na tijek bolesti razlikujemo monopolarne (unipolarne) vezanim uz same depresivne epizode i bipolarne depresivne poremećaje, vezane uz manično(povišeno) raspoloženje. Spektar težine depresivnih epizoda proteže se od blagih i umjerenih s raznovrsnom kliničkom slikom, do teških depresivnih epizoda s težnjom kronifikacije, perzistentnih, produženih i ponavljajućih depresivnih epizoda (ciklotomija, distimija) pa sve do bipolarnog afektivnog poremećaja.

U biološkoj osnovi depresivnog poremećaja  nalazimo promjene prijenosnika živčanih impulsa. S biološkog aspekta dakle, biokemija mozga u depresiji je promijenjena, poremećena je ravnoteža neurotransmitera (serotonin, dopamin, noradrenalin), pojačana je aktivnost endokrinološkog sustava za izlučivanjem glukosteroida (hormona stresa; kortizol) itd. Depresivne osobe su često životom ranjene osobe  pa su stresni događaji, posebice ako su trajni, u stanju sniziti razinu nekih neurotransmitera i proizvesti hiperaktivnost osi hipotalamusa – hipofize – nadbubrežne žlijezde s posljedičnim povećanjem kortizola u krvi uzrokujući neuroanatomske i promjene neurokemijskog sastava koje imaju utjecaj na samu strukturu funkcioniranja mozga.

Prema psihoanalitičkoj teoriji depresija može biti posljedica neučinkovitog žalovanja u situacijama gubitka voljenog objekta kao dio reakcije na gubitak pa u procesu žalovanja neke osobe razviju simptome karakteristične za veliki depresivni poremećaj.  Žalovanje je fenomenološki slično depresivnoj epizodi jer se očituje plakanjem i simptomima sličnim depresivnoj epizodi i tada zapravo predstavlja očajnički krik bolesnika za izgubljenim. U tom se slučaju javlja reaktivna (endogena) depresija kao reakcija na tzv. poremećaje prilagodbe s depresivnim raspoloženjem i stresne situacije (smrt bliske osobe, razvod, gubitak posla),preklapa se s tugovanjem pa možemo reći da su reakcije na gubitak vrlo slične depresiji i da se tugovanje može pretvoriti u kliničku depresiju u slučaju pojave osjećaja krivnje i srdžbe, smetnji libida, koncentracije, sna i apetita ili pojavnošću suicidalnih primisli. Depresija često može poslužiti i kao obrana od tugovanja zbog gubitka voljene osobe.

U tom procesu istaknuto mjesto zauzima ispitivanje realnosti koje zahtjeva povlačenje libida sa svega što ima veze s izgubljenim objektom, time osvještava osobu, no narušena percepcija realiteta ipak dovodi do simptoma depresije. Zbog pretjerano jakog super ega, pretjeranoj ovisnosti o podršci, ljubavi, prihvaćanju i poteškoćama u izražavanju agresije, mazohistički i depresivni tipovi ličnosti skloni su destrukciji koja počinje prijetnjom i ostvarenjem  separacije pa imaju povećanu sklonost razvitku ovisnih i depresivnih poremećaja zbog čestog osjećaja krivnje i bespomoćnosti, a zbog ambivalencije prema objektima ljubavi imaju i vrlo izražen osjećaj ozbiljnosti i odgovornosti.

Ovisne strukture ličnosti nastaju zbog ranih neriješenih problema sa separacijom i okarakterizirane su pasivnim ponašanjem povezanim s patološkim simbiotskim relacijama. Česta je pojavnost depresije u pasivno agresivnih i narcističkih struktura ličnosti, ali i u težim oblicima shizoidnog i graničnog poremećaja osobnosti.

Bihevioralna teorija govori o depresiji kao naučenoj bespomoćnosti u situacijama koje se ne mogu kontrolirati dok u centru psihodinamske teorije leži gubitak, stvarni ili zamišljeni, drage osobe ili predmeta (objekta). Osjećaj gubitka kontrole vodi u osjećaj bespomoćnosti koji se nalazi u osnovi anksioznih i depresivnih poremećaja. Negativne emocije usmjerene k objektu, depresivni tip ličnosti ne priznaje i ne prepoznaje te se one pretvaraju u osjećaj krivnje, bezvrijednosti i besperspektivnosti. Svrha je žalovanja da se libido koji je bio vezan uz objekt, a izgubio se, povuče natrag u ‘ja’ i potom reinvestira pri čemu, težnji da se libido povuče, stoji protutežnja da se on zadrži. S obzirom da libido teško napušta svoju poziciju, depresivne se epizode javljaju kao patološki oblik reakcije na gubitak jer libido povučen s objekta, nije upotrijebljen za ulaganje u novi objekt nego sada služi za identifikaciju ega s izgubljenim objektom. Stoga su libidinozni impulsi prema ambivalentno ‘voljenoj’ osobi, sada okrenuti prema unutra (prema sebi). Introjekcijom izgubljenog objekta (mehanizam obrane kojim se kvalitete objekta internaliziraju i postaju dio vlastitog ega) ljutnja je otklonjena od izgubljene osobe, a to osobu koja pati drži podalje od razrješavanja ambivalentnih osjećaja prema osobi koje više nema i može regradirati u narcizam pri čemu narcistička identifikacija s objektom postaje zamjena za erotsku investiciju pa ljubavni odnos zapravo nije napušten. Svjesnost o gubitku i tjeskobi odvajanja nikada neće napustiti osobu koja prolazi kroz normalni tijek žalovanja kao što će u osobe koja je razvila simptome depresije jer je tuga u zdrave osobe povezana je s uvjerenjem da je gubitak neugodan, ali nema razloga zašto se ne bi dogodio, a tuga u depresivnog tipa ličnosti s mislima da je gubitak strašan i da se nije smio dogoditi. Slično je s pojavom osjećaja žalosti i krivnje.

Beckov kognitivni model nastanka depresije temelji se na konceptu ranih iskustava gubitka i kognitivnih distorzija (iskrivljenosti misaonog procesa), s time povezanom ranjivošću te razvitkom negativne vizije sebe i svijeta. Uz teoriju privrženosti usko su vezane psihoanalitičke teorije Freuda i Abrahama. Prema Abrahamau, mržnja, čiji su korijeni uronjeni u pretjeranom potiskivanju libida, biva potisnuta zajedno sa sadističkim impulsom, manifestirajući se kroz fantazije osvete i impulse kažnjavanja što izaziva anksioznost, krivnju i derealizaciju  s ishodištem u nesvjesnim sferama realnih destruktivnih želja (za razliku od opsesivnog neurotičara koji regredirajući na drugi stadij analne faze „zadržati – vladati“ čuva sposobnost zadržavanja objekta nad kojim dominira putem svojih opsesija i kompulzija, depresivna osoba poslušna svom sadističkom impulsu za uništavanjem, izbacuje, dakle gubi voljeni objekt i vezu s njim). Na osnovi Freudovih formulacija, po kojemu je introjekcija (pounutrenje) prevladavajuća karakteristika kod osoba s oralnom fiksacijom, Abraham ističe središnju ulogu koju mehanizmi introjekcije i inkorporacije zauzimaju kod depresije. Povezanost oralnosti s depresijom je potvrđena simptomima poput odbijanja hrane ili prejedanja, koju, budući da je ekvivalentna s objektom, osoba ne želi uništiti, te strahom od umiranja od gladi koji je povezan sa strahom od realiziranja oralnih uništavajućih želja. U ovome je smislu depresija zapravo posljedica gubitka objekta koji ne mora biti stvaran fizički gubitak pa pounutrenje predstavlja obranu od gubitka. Naime, postane li bolesnik isti kao izgubljeni objekt, on prestaje biti izgubljen.

Melanie Klein je izvorište moguće depresije smjestila u prvu polovicu prve godine života i razvojnim značajkama kada dijete sve svoje destruktivne značajke projicira u majku pa majka postaje prijetećim objektom koji se drži odvojen od dobrog objekta, voljenog dijela majke i na taj se način zapravo dijete brani splittingom (razdvajanjem). U drugoj polovici prve godine dijete zauzima tzv. depresivnu poziciju u kojoj spoznaje da su zao i dobar dio majke jedna te ista osoba, a s obzirom na to, depresija bi predstavljala nemogućnost prevladavanja te depresivne pozicije naučene u prvoj godini života, a depresivni bolesnici osobe zaustavljene u toj poziciji.

S obzirom na depresivni životni skript i pojačanu sklonost nekih osoba ka depresivnim stanjima, (čak i onih osoba čije crte ličnosti naginju perfekcionzimu), kognitivne teorije upućuju na postojanje negativne evaluacije i pogleda na svijet što je zapravo posljedica ranijih lošijih iskustava i negativno naučenih reakcija. Prema transakcijsko-analitičkom modelu depresija je posljedica specifičnog skriptiranja u ranom djetinjstvu. Ishodište depresije dakle valja tražiti u djetetovom traumatskom iskustvu koje se ugnježđuje u sferi nesvjesnoga predstavljajući snažni uzročni čimbenik koji je u stanju predodrediti osobu da razvije depresiju uslijed naknadnih gubitaka objekata koji onda evociraju onaj izvorni gubitak, osobito ako su označene ambivalencijom i narcističkim ulaganjem.

Simptomi, učestalost i tijek bolesti                       

‘Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka’ (Robert Burton).

Depresija je bolest koja se javlja u periodičnim epizodama i neliječena u prosjeku traju od 6 do 24 mj., a simptomi potrebni za postavljanje dijagnoze prve depresivne epizode moraju trajati min. 2 tj. Za dijagnosticiranje ponavljajućeg depresivnog poremećaja potreban je vremenski period od min. 2 mj. bez depresivnih simptoma prije nego se pojavi nova depresivna epizoda.  Osobe koje boluju od depresije primarno imaju subjektivni osjećaj da nešto ili sve u vezi njihovih života ‘nije dobro’, a s obzirom da nemaju energije niti volje da to promjene, ne vide izlaz iz takvog mračnog stanja. Osjećaji bliskosti i povezanosti s drugima, primarno s obitelji i prijateljima, znatno su narušeni jer za razliku od drugih vrsta patnje, depresivni bolesnik subjektivno ne osjeća potporu obitelji i prijatelja, riječi ljubavi, potpore i nade, sve mu izgleda crno i besmisleno pa mu često pokušaji spasenja samo pogoršaju stanje. Vrlo je važno napomenuti kako je depresija bolest kao i svaka druga, nije znak moralne slabosti ili kratkotrajno loše raspoloženje, izlječiva je, ali ne prolazi sama od sebe i često samopomoć nije dovoljna.

Depresivni bolesnici zapravo falsificiraju prošlost  negativno je interpretirajući, vrijeme je zaustavljeno u trenutku crne i besperspektivne sadašnjosti pune pesimizma koja se proteže u prošlost ispunjenom pogreškama i promašajima. Svijest depresivnih osoba je u pravilu sačuvana, no misaoni proces usporen ili blokiran, uz prisutnu pretjeranu strogost prema sebi i svojim trenutnim sposobnostima zbog strogog Superega i sumornog stava prema budućnosti s obzirom da je koncentracija na nedepresivne sadržaje otežana. Ne postoje dva depresivnabolesnika s identičnim simptomima jer se depresija u svakog bolesnika očituje na jedinstven način uz neka zajednička svojstva svim depresivnim osobama. Depresija je mnogo više od obične tuge i žalosti, umora i zasićenosti, ona je gubitak životne radosti, želja i volje, a depresivne epizode najbolje opisuje vizualizacija mračnog, paklenog tunela koji bolesniku predstavlja neku vrstu zatvora.

Depresivne tegobe češće su izražene ujutro, umjereno se smanjuju kako dan prolazi te su navečer uvelike smanjene, osim u slučaju bolesnika kojima je uz depresivni pridružen i anksionzni poremećaj pa im je ‘anksionza večer’ zapravo još gora od ‘depresivnog jutra’.  Po nekim procjenama, 60% depresivnih osoba ima pridružen anksiozni poremećaj i obratno, no valja napomenuti kako su anksiozni poremećaji često razvojna faza u oblikovanju depresivnog poremećaja. Učestalost depresivnog i anksioznog poremećaja u bolesnika s tjelesnim bolestima je velika.

Anksioznost i depresija kao emocionalni par pripadaju frustrirajućoj skupini emocija u smislu odraza pojedinca prema sebi i okolini kroz emocije i predstavljaju signal upitnosti tjelesnog i duševnog opstanka čija je zadaća upozoriti i potaknuti ego(njegov nesvjesni dio)o na primjereniji oblik ponašanja, na promjenu koja će osigurati gratificirajući doživljaj. Kako emocije pripadaju nesvjesnom, da bismo ih opservirali-pogurnuli svjesnom sloju osobnosti, trebamo na njih usmjeriti pozornost, a to radimo posredstvom ega. Frustrativne emocije kao depresija i anksioznost imperativ su za promjenu i to onu koja će izbjeći opasnost oštećenja i uništenja jedinke koju prezentira ego. Ego se, dakle, plaši, ego je depresivan. Anksioznost je dakle odgovor ega na opasnost kao mogućnost njegove destrukcije, može se definirati kao tjeskoba; ustrašena osjećajna reakcija ega na unutarnji pulzijski pritisak iz ida, za razliku od straha koji je subjektivno slično emocionalno stanje, ali kojem je poznat vanjski uzrok i koji zapravo predstavlja odgovor ega na vanjsku opasnost. Opseg i intenzitet nastanka anksioznosti i depresije ovisit će o ustroju osobnosti, o njegovoj sposobnosti sprečavanja separacijske traume. Porođajna je trauma prva separacija, presedan je i model za sve kasnije separacije. Od anksioznosti se branimo mehanizmima obrane, primjerice usmjeravanjem anksioznosti na neki vanjski objekt uz koji se onda vezuju panični i fobični poremećaji pri čemu su uvijek prisutne somatske reakcije kojima se zapravo rasterećuje određena doza frustracije (anksioznosti) somatski putem (primjerice napadaji panike u fobijama od lifta, visine). Primjereno usmjerenje nagona zrelog ega jest odgoda, promjena objekta i sublimacija,a  tjeskoba je posljedica prerigidno oblikovanog ega. Izuzetno je važno uz ovu tematiku napomenuti stres, vrlo blizak anksioznosti i strahu čiji je vjerni pratioc depresija, uz postojanje razlike što neki uz njega vezuju samo tjelesne promjene, dok se kod anks. i depr. primarno primjećuje duševna sastavnica.

Glavna su obilježja depresivnog bolesnika osjećaj bespomoćnosti, izgubljenosti, usamljenosti, tuge i praznine ili pak tjeskobe i razdraženosti specifičniji kod depresije u muškaraca i djece, krivnje kako bi privukao pažnju na sebe, pretjerane zabrinutosti za sebe, nesposobnosti voljenja drugih i bazalnog neprijateljstva koje je velika prepreka dostizanju primjerene kognitivne zrelosti. Prisutni su osjećaji nelagodne hibernacije, disforije, gubitak interesa za uobičajene svakodnevne aktivnost (anhedonija), mogući su poremećaji prehrane(izražen povećan ili smanjen apetit), seksualne aktivnosti  i spavanja(karakteristična česta noćna i prerana jutarnja buđenja ili pak hipersomnija), bezrazložni osjećaji samoprijekora te samooptuživanja i neprimjerene, intenzivne krivnje, u težim oblicima depresivnih epizoda zanemarivanja vlastitog izgleda,  higijene, promjena u psihomotornoj aktivnost (agitacija ili retardacija, uzdisanje), poremećaja pamćenja i koncentracije, smanjen seksualni interes…. Ukoliko neki od ovih simptoma dosegnu sumanutu razinu govorimo o psihotičnoj depresivnoj epizodi tj. depresivnom ludilu, primjerice vrlo rijetkom pojavom halucinacija. Svoje raspoloženje bolesnici opisuju kao loše, tužno, jadno, bijedno, utučeno, beznadno, bespomoćno, obeshrabreno, izgubljeno, nesretno i sl.  Izraz lica je uglavnom sumoran, potišten i zabrinut. Takvo raspoloženje obično nije vezano ni za kakav doživljaj ili pojavu iz bolesnikove okoline. Izuzetak čine takozvane reaktivne depresije koje su uvijek uvjetovane jakim emocionalnim doživljajem. 

Može se dogoditi da depresija dovede do neke tjelesne bolesti i obratno, da tjelesna bolest dovede do razvoja depresije. Kako depresija nosi rizične čimbenike za nastanak i razvoj raznovrsnih psihosomatskih bolesti, često su prisutni i neki od somatskih simptoma poput bolova, napadaja vrtoglavice, mučnina, ‘preskakanja srca’ i sl.

Sekundarni i organski depresivni poremećaji uzrokovani su organskim bolestima i oštećenjima, zlouporabom droga i alkohola i javljaju se kao posljedica primarnih bolesti. Depresivne osobe imaju povećanu sklonost za razvitak kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih oboljenja, dijabetesa, iritabilnog kolona ili opstipacije i sl. Nasuprot tome, učestalost depresije u bolesnika s različitim tjelesnim bolestima je veća(do 40%) pa razvoj depresije i smjer njenog liječenja kod tjelesnih bolesti predstavlja iznimno važnu kariku oporavka i bitno utječe na ishod liječenja (primarno) somatskih bolesnika. Kada simptomi depresije ostaju duže vrijeme, zasigurno ometaju proces oporavka tijekom liječenja od tjelesne bolesti ili usporavaju rehabilitaciju. Dovoljno je da ometaju socijalno funkcioniranje što smanjuje bazičnu brigu oboljelog o samome sebi pa možemo reći da prisutnost depresije uz tjelesne bolesti bitno narušava zdravstveno stanje, povećava patnju i pogoršava prognozu.

Depresija sa sobom nosi duboku subjektivnu patnju i teško podnošljivu duševnu bol,  kao posljedicu smanjenu kvalitetu života i radnu sposobnost,  a zbog visoke stope suicida i pojave somatskih bolesti, prečesto i sam živost (suicidalne misli prisutne u gotovo 80% slučajeva, oko 15% izvrši suicid, a među neliječenim depresivnim bolesnicima taj je broj vjerojatno i veći) što uvelike povećava vjerojatnost kraćeg trajanja života od očekivanog u općoj populaciji.  Obično početak i kraj depresivne epizode nose povećani rizik od samoubojstva. 

Liječenje

Bez obzira na mnoge nepoznanice s kojima je suvremena medicina suočena vezano uz sam nastanak i razvitak depresije, psihijatrija raspolaže brojnim, djelotvornim i raznovrsnim biološkim (psihofarmakoterapija, terapija svijetlom, deprivacija spavanja i kronoterapija te elektrokonvulzivna terapija), psihoterapijskim (kognitivno-emocionalna-bihevioralna terapija) i socioterapijskim metodama liječenja (interpersonalna terapija) pri čemu najbolje rezultate daje multidisciplinaran pristup liječenju. Na žalost, depresija je isuviše često neprepoznata(u 50% slučajeva, stoga i neliječena ili neprimjereno liječenja (u 75% slučajeva), kako od onih liječnika koji smatraju da se depresija treba liječiti samo psihoanalizom i psihoterapijom ili samo farmakoterapijom, tako i od samih bolesnika koji ignoriraju i negiraju simptome, dajući depresiji ‘šuljajući’ karakter, maskirajući svoju depresiju zbog stida jer svakako je prihvatljivije imati dijagnozu tjelesnog nego duševnog poremećaja.  Depresija izaziva strah jer nije jasno uočljiva, zbog stare i nesvjesne imaginarne krivnje od prije, kao znak upozorenja u kojem se zrcali izdaleka pristigla nelagoda.

Uspješnost liječenja farmakoterapijom iznosi gotovo 80%, no mnogi uopće ne traže stručnu pomoć, misleći kako zapravo nisu bolesni nego su kažnjeni za svoje životne propuste i pogreške dok je za druge depresija primarno moralni problem, prolazna slabost ili egzistencijalna drama odraza manje vrijednosti. Depresija jest i moralno pitanje i egzistencijalna drama, ali je primarno bolest koja se liječi kombinacijom antidepresivna (temeljem terapije) s psihoanalizom i psihoterapijom, integrativnim, multidimenzionalnim i komplementarnim pristupom što liječenju povećava uspješnost i produljuje dugotrajnost učinka.

Nekad se držalo kako blage depresije mogu proći i bez primjene sedativnih ili stimulativnih antidepresiva i antipsihotika, no danas znamo da su oni indicirani i da je od izuzetne važnosti uzimati ih dovoljno udugo (kod ponovljenih depr.epizoda optimalno 2g.), posebice u slučaju prisutnosti ‘somatskog sidroma’, teških depresivnih epizoda i bipolarnog afektivnog poremećaja uz psihoterapijsko liječenje koje značajno povećava vjerojatnost boljeg i potpunijeg odgovora i konačnog ishoda liječenja. Integrirajući i komplementarni pristup omogućuju dobar ishod liječenja, ali je izuzetno važno istaknuti kako trenutni prekid uzimanja antidepresiva, odmah po poboljšanju kliničkog stanja ili izlasku iz bolnice vrlo često dovodi do nepotrebnih recidiva i relapsa bolesti. Odluka o prekidu primjene antidepresiva trebala bi se temeljiti na procjeni prisutnosti depresivne epizode nakon njene pojave i samog liječenja pa shodno tome antidepresive treba koristiti upravo onoliko dugo koliko se očekuje da bi depresivna epizoda trajala kada ne bi bila liječena antidepresivima. S obzirom na  neurodegenerativna oštećenja koja čini ponavljajući depresivni poremećaj u kojem svakom sljedećom epizodom dolazi do daljnjeg propadanja neurona, antidepresivi imaju neuroprotektivni učinak jer zaustavljaju neurodegenerativne procese, a mogu pospješiti i nerogenezu.

Većina psihodinamskih, bihevioralnih, kognitivnih, pa čak i bioloških teoretičara smatra da iskustva u djetinjstvu imaju ključnu ulogu u razvoju psihičkog zdravlja odrasle osobe, a s obzirom na racionalna i iracionalna uvjerenja, osjećaje privrženosti i uspješno odrađene separacijske procese u ranom djetinjstvu, vezane uz blizinu roditelja, bitno utječu na razvoj karaktera, emocionalnu stabilnost i kasnije emocionalne odgovore na prekide odnosa, smrt voljene osobe i sl. Osobe koje su sigurno i zdravo privržene roditeljima u djetinjstvu pokazuju manju sklonost depresivnim epizodama, a one koje u djetinjstvu razviju patološki oblik vezanosti, kasnije separacije proživljavaju kroz stanja intenzivne tjeskobe i straha, napadajima anksioznosti i panike, a sve zbog anksiozne privrženosti roditeljima.  U odgojnome procesu nije dovoljno jačati superego nego je od izuzetne važnosti ostvariti i zrelu razinu ega što se postiže prvenstveno razvijanjem visoke razine samopoštovanja (s obzirom na dva osnovna nagona koja traže beskompromisno zadovoljenje, tj. smanjenje energetske razine, libido i agresija). U procesu psihoterapije zapravo se odigrava proces reedukacije pri čemu se od terapeuta kao uzora zrelosti očekuje upravo visok stupanj samopoštavanja, a psihoterapijski pristup načelno je učinkovitiji kod anksioznih bolesnika jer oni za razliku od depresivnih nisu razvili autoagresivni i agresivni odgovor na frustracije zbog gubitka libidno investiranog objekta.

S obzirom na ranije pretpostavke da u nekim slučajevima primjena antidepresiva dovodi do supresije depresivnih simptoma bez korekcije patofiziološkog procesa koji je do depresije doveo, psihoedukacija bolesnika i njegove obitelji te promjena stila života uvijek poboljšavaju rezultate psihofarmakoterapije. Psihoedukacijom i psihoterapijom moguće je promijeniti dinamiku i strukturu ličnosti. Fokusiranjem na interpersonalne relacije rezultati se postižu čak i u bolesnika koji dobro reagiraju na psihofarmakološko liječenje, a značajno pomaže i strategija kognitivno-emocionalno-bihevioralne terapije zajedno sa tehnikama opuštanja i osvješćivanja osjećaja i unutarnjeg dijaloga kao i skrivenih negativnih vjerovanja i struktura. Težište KBT strategije postavljeno je u radu pacijenata na samima sebi koji uključuje novu životnu filozofiju pri čemu se bolesniku pristupa kao pogrešivu ljudskom biću koje može shvatiti pogrešnost svojega ponašanja i promijeniti ga, kognitivne terapije na promjenu skrivenih, negativnih vjerovanja (bazičnih kognitivnih distorzija), a  bihevioralne na vježbanje životnih radosti. Kroz tehnike vođenih otkrića i sokratskih pitanja pacijent obično otkriva dobrobit asertivnosti, rješavanja problema i učinkovitog donošenja odluka. Posebno je dobra grupna terapija jer ističe vježbe novih, autonomnih životnih strategija.

Zbog neinformiranosti i neznanja raširen je strah od antidepresiva  zbog pogrešnog stava da oni opasno i neprirodno mijenjaju biokemiju mozga,  a time i osobnost bolesnika. Danas znamo da je biokemija mozga u depresiji promijenjena i da pojačano lučenje stresnih hormona dovodi do oštećenja i propadanja moždanih stanica i da depresija vremenom dovodi do teških promjena ličnosti i fatalnih posljedica. Antidepresivi su skupina lijekova različite kemijske strukture koji korigiraju te promjene, različitog načina djelovanja i kliničkog učinka čiji mehanizam djelovanja nije do kraja razjašnjen, ali se zna da uklanjaju simptome depresije kroz povećanje koncentracije molekula neurotransmitera u mozgu koje zajedničkim imenom zovemo monoamini(serotonin, noradrenalin, dopamin).  Antidepresivi njihovu koncentraciju povećavaju blokadom enzima koji sudjeluje u razgradnji monoamina, takozvani MAO (monoaminooksidaza) ili blokadom ponovne pohrane monoamina u presinaptičke završetke. Sam proces liječenja odvija se u tri faze: akutnoj(6-8 tj.), kontinuiranoj(4-6 mn.) i profilaktičkoj(3-5 g.)

Čovjek je integralno jedinstvo duše i tijela u interferenciji sa stvarnošću pa pristup ovoj, kao i svakoj drugoj bolesti treba biti multidisciplinaran; promjenom stila života i navika, kombinacijom prehrane, rekreativnih aktivnosti, antidepresiva, anksiolitika i vitamina uz odgovarajuću terapiju, depresiju je moguće ne samo izliječiti nego i spriječiti njen povratak. Pijte manje kave, prestanite pušiti, zdravije se hranite, nabavite kućnog ljubimca, izađite van u prirodu, među ljude, vježbajte, opuštajte se, budite kreativni i svakako izbjegavajte alkohol i droge.

Imate pitanje vezano za zdravlje?

Konzultirajte se s našim stručnim timom.

Povezane teme

Zašto nastaje osjećaj pritiska u glavi?

Pritisak u glavi može biti posljedica glavobolje ili infekcije uha, ali može signalizirati i teže stanje, poput potresa mozga. Može se pojaviti s drugim simptomima poput vrtoglavice. Brojna stanja mogu uzrokovati osjećaj stezanja, težine ili pritiska u glavi. Većina stanja koja rezultiraju pritiskom u glavi nisu razlog za uzbunu. Uobičajene uključuju tenzijske glavobolje, migrenu, stanja […]

Liječnik obiteljske medicine

Vrtoglavica

Vrtoglavica/vertigo je nespecifičan simptom koji je vrlo čest u praksi liječnika opće/obiteljske medicine (LOM-a), te čini oko 2-3 % razloga posjeta. Vrtoglavica je iluzija okretanja tijela ili okoline te je simptom, a ne dijagnoza. Pri obradi bolesnika najvažnije je utvrditi radi li se uopće o vrtoglavici ili se radi o poremećaju ravnoteže, presinkopalnom stanju, fobičkom […]

Gripa

Imam sve simptome trudnoće – mislite li da sam trudna?

Europsko kardiološko društvo

Smjernice Europskog kardiološkog društva za bolesnike: Prevencija srčanožilnih bolesti – 2. dio

5. Odrasle osobe svih dobi trebale bi najmanje 150-300 minuta u tjednu primjenjivati umjerenu tjelesnu aktivnost ili 75-150 minuta u tjednu primjenjivati tjelesnu aktivnost visokog intenziteta. Ukoliko ne možete ove ciljeve postići, budite aktivni koliko možete, jer je bilo koja aktivnost bolja od neaktivnosti. 6. Temelj prevencije srčanožilnih bolesti su zdrave prehrambene navike: usvojite mediteranski […]

Alopecia areata

Alopecia areata

Ispadanje kose vrlo je česta pojava, a oblik ispadanja koji se opaža kao krugovi bez kose naziva se alopecia areata. Može nastati u svim životnim dobima, no učestalija je u djece i mladih osoba. Radi se o alopeciji koja prolazi kada se otkrije uzrok koji je u pozadini problema pa ne ostavlja trajne ožiljke ili […]

Intrauterini uložak

Intrauterini uložak i trudnoća – molim savjet

Iz iste kategorije

Psihijatrija

Depresija i epilepsija – 1. dio

Osobe koje boluju od depresije pod povećanim su rizikom i za razvoj epilepsije. Naime, radi se o složenoj dvosmjernoj povezanosti – moždani putevi koji se nalaze u podlozi depresije jednaki su onima kod epilepsije temporalnog režnja (smanjen je hipokampus, promjene u amigdali i hipokampusu, reducirana površina kortikalnog područja i gustoća). Tipični neurobiološki mehanizmi depresivnog poremećaja […]

Psihijatrija

Klimatske promjene i mentalni poremećaji

Autorica Eve Bender u svom članku navodi kako posljednjih godina promjene koje se događaju vezano uz klimatske uvjete sve više dolaze do izražaja, kao i njihove razorne posljedice. Porast temperatura i sve učestaliji toplinski valovi koji bilježe rekorde te često posljedični opsežni šumski požari doveli su do značajnoj broja izgubljenih života, pogoršanja zdravstvenog stanja i […]

Psihijatrija

Kako pomoći osobi s graničnim poremećajem ličnosti?

Psihijatrija

Primjena psilocibina kod bipolarnog afektivnog poremećaja

Male nerandomizirane kliničke studije pokazuju kako jedna doza sintetičkog psilocibina u kombinaciji s psihoterapijom značajno reducira simptome terapijski rezistentne depresije kod bipolarnog afektivnog poremećaja tipa II (BAPII). Ipak, istraživači i drugi stručnjaci upozoravaju kako ove rezultate treba uzeti s oprezom. Tri tjedna nakon primjene psilocibina i psihoterapije, rezultati depresije kod svih 15 sudionika smanjili su […]

Psihijatrija

Granični poremećaj ličnosti

Michael H. Stone u svom članku o graničnom poremećaju ličnosti objavljenom u The American Academy of Psychodynamic Psychiatry and Psychoanalysis piše o različitim čimbenicima vezanim uz navedeni poremećaj, kao i određenim smjernicama u terapijskom pristupu, a navodi se i moguće nasljeđivanje predisponirajućih čimbenika za razvoj poremećaja. Termin „borderline“ koristio se početkom 20 stoljeća kako bi […]

Psihijatrija

Tjelesni dismorfni poremećaj: priprema objave novih smjernica u Europi  

Europske smjernice za dijagnosticiranje i liječenje tjelesnog dismorfnog poremećaja pripremaju se za objavu. Ovo stanje u velikoj je mjeri definirano patološkom percepcijom i ponašanjem vezanim uz osobni izgled. Razvoj smjernica za tjelesni dismorfni poremećaj koji je poznat brojnim kliničkim dermatolozima, zamišljen je kao praktičan alat (Maria-Angeliki Gkini). Prema DSM-5 klasifikaciji ovaj poremećaj je definiran kao […]

Psihijatrija

Poremećaj spavanja i povećan rizik od moždanog udara

Poremećaj spavanja u značajnoj je mjeri povezan s povećanim rizikom od moždanog udara prema novijim istraživanjima. Rezultati velike internacionalne studije pokazuju kako je rizik od moždanog udara tri puta viši kod osoba koje premalo spavaju, više od dva puta veći u odnosu na one koji previše spavaju te 2-3 puta viši kod onih sa simptomima […]

Psihijatrija

Što bi se dogodilo da netko popije cijelu kutiju ovih lijekova?