Učestalost depresivnog poremećaja je značajna u toj mjeri da se pretpostavlja da će do 2020. godine po učestalosti biti na drugom mjestu po broju oboljelih. Može se javiti u bilo koje doba.

Učestalost depresivnog poremećaja je značajna u toj mjeri da se pretpostavlja da će do 2020. godine po učestalosti biti na drugom mjestu po broju oboljelih. Može se javiti u bilo koje doba, od djetinjstva do starije životne dobi, no najčešće se ipak javlja u srednjoj životnoj dobi. Češće se javlja kod žena, a pretpostavlja se da su razlog tome utjecaj hormona, životnih ciklusa, trudnoće, porodi, psihosocijalni čimbenici. Tijekom prelaska u menopauzu, žene su pod povećanim rizikom od razvoja depresije. 

Točan uzrok depresivnog poremećaja nije poznat, no radi se o kompleksnom poremećaju koji je posljedica međusobnog djelovanja bioloških (hormoni, neurotransmitori, genetski i imunološki čimbenici), psiholoških (karakteristike ličnosti i temperament) i socijalnih čimbenika (nepovoljni vanjski čimbenici i životni događaji). Vezano uz genetsku predispoziju, odnosno mogućnost nasljeđivanja depresivnog poremećaja, treba istaknuti da se nasljeđuje sklonost razvoju bolesti, a ne sama bolest. Pri tome važnu ulogu imaju okolinski čimbenici koji, ako su nepovoljni, mogu djelovati kao poticaj za izražavanje poremećaja.

Vrlo često depresija je kronična bolest tijekom koje se pojedinačne epizode ponavljaju. No, s napredovanjem bolesti, vremenski period između depresivnih epizoda postaje kraći, a svaka sljedeća epizoda može biti sve teža.

Često postoje razlike u izraženosti samih simptoma ovisno o spolu. Kod žena su češće izraženi simptomi potištenosti, osjećaja bezvrijednosti, samookrivljavanja, dok kod muškaraca prevladava osjećaj umora, razdražljivosti, smetnje spavanja uz gubitak zadovoljstva u aktivnostima koje su ranije pružale užitak. Osim toga, muškarci češće posežu za alkoholom ili drugim psihoaktivnim tvarima, ponekad se pretjerano zaokupljaju poslom kako bi izbjegli razgovor o tome što ih muči ili se počnu ponašati neodgovorno.

Ponekad je teško razlikovati žalovanje od depresivnog poremećaja. Žalovanje je prirodna reakcija na gubitak voljene osobe, no ako traje dulje vremena i komplicira se, može također zahtijevati liječenje. 

Čak i u najtežim slučajevima, depresivni je poremećaj moguće liječiti, no kako bi liječenje bilo učinkovito, važno ga je započeti što ranije jer s vremenom simptomi postaju teži, a javljaju se i kognitivna oštećenja koja dodatno otežavaju liječenje i funkcioniranje.

Od čimbenika koji nepovoljno utječu na tijek depresije i ukazuju na lošiju prognozu ističu se postojanje drugih bolesti i stanja, psihotični simptomi, zloupotreba/ovisnost o alkoholu ili psihoaktivnim tvarima, dugo trajanje depresivne epizode (više od 6 mjeseci), ranije postojanje psihijatrijskih poremećaja, ranija hospitalna liječenja, loša socijalna i obiteljska podrška, ugrožavajuća egzistencijalna situacija.

Jedna od najozbiljnijih komplikacija depresivnog poremećaja su suicidalne misli ili ideje. Većina bolesnika s depresijom ne počini suicid, no to je važan problem na koji uvijek treba misliti. Ako osoba ima suicidalna razmišljanja ili planove, ima u obitelji nekog tko je počinio suicid, pojačano konzumira alkohol ili neke druge psihoaktivne tvari, sklona je impulzivnom reagiranju ili je pojačano anksiozna, važno je da što prije potraži stručnu pomoć. Često depresivna osoba ne iznosi svoja suicidalna promišljanja, već ju je potrebno direktno pitati. Postavljanje takvih pitanja neće potaknuti osobu da počini tako nešto, već će im pokazati da ih netko razumije i da mogu podijeliti ono što ih najviše muči.