Uzrok ovog poremećaja obično se objašnjava biopsihosocijalnim modelom, što znači da u nastanku sudjeluju biološki i genetski, socijalni i psihosocijalni čimbenici. To uključuje interakcije u koje osoba ulazi tijekom ranog razvoja s obitelji.

Uzrok ovog poremećaja obično se objašnjava biopsihosocijalnim modelom, što znači da u nastanku sudjeluju biološki i genetski, socijalni i psihosocijalni čimbenici. To uključuje interakcije u koje osoba ulazi tijekom ranog razvoja s obitelji, prijateljima i drugom djecom; naučeno ponašanje; ličnost, temperament i obrambene mehanizme. Istraživanja pokazuju da postoji određena vjerojatnost da će osoba koja ima ovaj poremećaj, „prenijeti” ga svojim potomcima.

Osobe s ovim poremećajem ostavljaju dojam površnosti, ponašaju se zavodljivo ili provokativno kako bi svrnuli pažnju na sebe, radi čega obično imaju problema u postizanju intimnosti u romantičnim ili seksualnim odnosima. Radi svoje seksualne provokativnosti mogu imati i problematične odnose s prijateljima, jer takvo ponašanje može predstavljati prijetnju tom odnosu, kao što i stalnim zahtjevima za pažnjom mogu udaljiti druge osobe. Često zauzimaju ulogu „žrtve” ili „princeze”. Različitim manipulacijama ili zavođenjem pokušavaju kontrolirati svog partnera, dok su s druge strane jako ovisni o svom partneru.

Centralnu točku takvog ponašanja čini nerazriješeni konflikt iz djetinjstva, koji uključuje potrebu za ljubavlju, odobravanjem i divljenjem. Budući da ove osobe nisu uspješno izgradile osjećaj vlastite istinske vrijednosti, stalno ih muči unutarnji osjećaj praznine, nevoljenosti i manjka vrijednosti, pa stoga od drugih pokušavaju stalno dobiti pažnju i potvrdu. Usprkos stalnom naporu, koliko god pažnje dobili, nikada ih to ne zadovoljava. 
Taj stalan trud za dobivanjem pažnjom i tuđeg divljenja dovodi do stalnih izmjena u ponašanju i nestabilnosti u emocijama. Čim im se učini da nisu dobili dovoljno pažnje, možemo očekivati da će uslijediti scena i dramatičan ispad – a sve u cilju ponovnog dobivanja pažnje. Uloga drugih osoba u njihovoj „drami” jest da im poklone pažnju i na taj način osnaže njihovo ionako krhko samopouzdanje.

Kako je glavni problem tih osoba ostvariti stabilan i dubok odnos, njihovi su partneri uvijek iznova izloženi povređivanju u nastojanju za istinskom bliskošću. Često se događa da ovakve osobe naizmjenično uvlače partnera u obrazac u kojem čas od njega žele da im bude „spasitelj” i da im poklanja svoje divljenje (kako bi se zaštitili od straha od mogućeg odbijanja), a u drugom času svog partnera radi vlastitog osjećaja dosade i ispraznosti, bespoštedno i grubo ponize. Druge osobe česti opisuju da se u takvom odnosu stalno osjećaju kao da „hodaju po jajima” jer nikada ne znaju kada će biti ismijani i povrijeđeni ili zasuti površnim i lažnim izljevima ljubavi.

Kao i kod drugih poremećaja ličnosti, ove osobe uglavnom ne vide potrebu za psihijatrijskim liječenjem, a obično ih potakne osjećaj povrijeđenosti ili depresije radi nekog neuspjeha.
Metoda liječenja je dugotrajna psihoterapija, a medikamenti se preporučuju jedino kada su izraženi simptomi anksioznosti ili depresije. Problem u psihoterapiji predstavlja zapravo njihovo uobičajeno ponašanje – neprihvaćanje strukture (liječenja) i pretjerani emocionalni izljevi. Cilj liječenja je prihvaćanje odgovornog ponašanja i zrelog stava. Stoga, terapeut mora biti prilagodljiv kako bi istovremeno mogao konfrontirati osobu s ponašanjem kojim uništava odnos i pružiti podršku kako se ne bi pojačala ionako prisutna tjeskoba radi manjka samopouzdanja i straha od odbacivanja.