U moru aktivnosti koje nam se nude za unaprijeđenje vlastitog zdravlja rijetko kad pomislimo na psihoterapiju, a upravo je mentalno zdravlje nešto što će nam omogućiti da uživamo u životu i bez obzira na ostale okolnosti živimo kvalitetniji život.

Možda još uvijek postoji zazor od svega psihijatrijskog pa tako i psihološkog, a vjerojatno i kultura rada na vlastitom mentalnom zdravlju još do sada nije u potpunosti zaživjela u našem društvu. Još je uvijek lakše priznati da nas muči bubrežni kamenac nego da imamo emocionalnih poteškoća. Društvo sve više nameće uspjeh kao vrhovni cilj sustava vrijednosti. Roditelji se više ne zadovoljavaju prosječnošću svoje djece nego traže i očekuju isključivo vrhunske rezultate. Odnos postaje sve manje bitan. Pojedinac ostaje sve više okrenut samome sebi, u strahu od vlastitih ambicija i pod stalnom prijetnjom neuspjeha. Neutaživa glad za uspjehom postaje jedini cilj i koliko uzrok, toliko i utjeha za nezadovoljavajuće međuljudske odnose.

Osoba biva zarobljena u krugu iz kojeg više sama ne može izaći. Takvi pojedinci, koji su sve češća pojava u našem društvu, uglavnom nikada ne potraže pomoć. Psihoterapijom se najčešće liječe osobe koje zbog svoje strukture ličnosti iznimno pate te se progonjeni užasom vlastitog postojanja odlučuju obratiti za stručnu pomoć. Puno se rjeđe za pomoć obraćaju osobe u želji da unaprijede kvalitetu vlastitog življenja. Često se, iako svjesni konstantnih krivih odabira, uporno krećemo utabanim stazama bojeći se ikakve promjene.

Psihoterapijskih pravaca je veliki broj. Svaki od tih pravaca omogućuje nam da bar dijelom pokušamo spoznati ili suočiti se s onim našim dijelovima koji nam uzrokuju patnju te da u konačnici učinimo prvi korak prema promjeni koja će nam omogućiti da se naoružani novim vještinama uspješnije uhvatimo u koštac sa svakodnevnim izazovima te da vlastitu sreću gradimo na kvalitetnijim međuljudskim odnosima uživajući u njihovoj punini.