Anksioznost je pretjerani doživljaj straha koji je neosnovan, nesrazmjeran sa stvarnom opasnošću. S obzirom na prisutnost straha kao nefunkcionalna emocija, ona značajno ometa normalan život.

Anksioznost ili tjeskoba je često rezultat intuitivne subjektivne procjene osobnih snaga i okoline. Najčešći tjelesni simptomi anksioznosti su:

• lupanje srca
• grčevi u trbuhu
• napetost u mišićima
• glavobolje
• učestalo mokrenje
• smetnje spavanja
• znojenje dlanova

Često je prisutna i misao da će se nešto loše desiti, a za anksiozne osobe je karakteristično da su veoma napeti i da se trzaju na iznenadan zvuk.

U skupinu anksioznih poremećaja spadaju: panični poremećaj, agorafobija, panični poremećaj bez agorafobije, agorafobija bez prethodne anamneze paničnog poremećaja, specifična fobija, socijalna fobija, panični napadaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, akutni stresni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja, anksiozni poremećaj prouzročen psihoaktivnim tvarima, anksiozni poremećaj neodređen.

Žene češće pate od anksioznosti. Čak dvije trećine anksioznih su žene. Razlog leži donekle u odgoju, jer su žene drugačije odgajane od muškaraca. Osim odgoja i hormonski status je značajan faktor za takvu osjetljivost žena. Nadalje, žene su preuzele na sebe mnoge životne funkcije: uspješnost na poslu, u kući, u obitelji, što može dovesti do problema sa anksioznošću.

Anksioznost može biti i strah od nekog vanjskog objekta ili situacije ili može biti unutarnjeg porijekla kao, primjerice, neki unutarnji konflikt. Osoba ne može donijeti važnu odluku što doživljava kao signal zaustavljanja osobnog razvoja.

Nasuprot tome postoji anksioznost koja je nespecifična i teško poveziva sa nekom situacijom. Većina anksioznih ne zna gdje izvor njihove strepnje. Dio njih shvaća brigu kao normalno, uobičajeno stanje. Prisutan je i stav da ukoliko ne brinu stalno, tada nisu adekvatni, a stalna briga ih iscrpljuje psihofizički; što dulje traje, sve više.

Ako shvate da su prešli granicu normalne brige, oni postaju neraspoloženi, umorni, nemaju koncentraciju, pa njihov psihički sistem još više trpi. Često to stanje prijeđe i u depresiju, pa imaju dvostruki problem. I tek se tada jave liječniku.

Do tjeskobe dolazi zbog mnogih faktora kao što su nasljeđe, okolnosti u djetinjstvu, anksiozni roditelji sa suviše kritičnim stavom i visokim zahtjevima, nagomilani stres, zdravstvena stanja koja doprinose nastanku anksioznosti, stimulansi i opojne droge. Faktori koji doprinose održavanju anksioznosti su: izbjegavanje fobičnih situacija, anksiozan unutarnji govor, iskrivljena uvjerenja, potisnute emocije, nedostatak asertivnosti, nedostatak sposobnosti za brigu o sebi, mišićna napetost, financijski problemi, sukobi sa partnerom, visoko stresni način života, nedostatak osjećaja smisla i svrhe života.

Anksioznost je poremećaj, ili točnije, problem psihičkog funkcioniranja. Anksiozni ljudi precijenjeno doživljavaju opasnost i neke uobičajene stvari, koje objektivno ne zaslužuju toliko pažnje te dobiju epitet prevelike opasnosti. Zbog toga ljudi pate i imaju psihičkih problema. Briga postaje glavna misao, opsesija, pa počnu da žive u tom začaranom krugu brige. Realno je postojanje mogućnosti teških životnih situacija ili bolesti, ali ako postoji pretjerana briga da će se one desiti, onda to prelazi u poremećaj. Normalna reakcija bila bi briga o tim teškim situacijama u trenutcima kada i ako uistinu dođe do njih. I tada se ne mogu često okolnosti promijeniti, ali zasigurno je od pomoći promjena u sagledavanju stvari i prihvaćanju okolnosti onakvima kakve jesu.

Liječenje anksioznosti

U praksi, najčešće pokušaji da bolesnici koji pate od anksioznih poremećaja sebi samima pomognu gotovo ne daje rezultate. Također, pokušaji da anksioznost umire sa konzumacijom alkohola ne pomažu. Za ove poremećaje potrebno je potražiti stručnu pomoć.

Anksioznost se može liječiti raznim psihoterapijskim metodama; primjerice, dobri rezultati se postižu kognitivno-bihevioralnom terapijom u kombinaciji sa lijekovima. Treba educirati pacijente o važnosti uzimanja lijekova u potrebnim dozama, jer se dešava da zbog straha da ne postanu ovisni o lijekovima počinju preskakivati doze i uzimaju ih samo po potrebi, što dovodi do varijacija raspoloženja: bude im dobro, pa počinju brinuti, pa onda uzmu lijek, pa su opet dobro i stalno su na klackalici dobrog i lošeg. Lijekove treba uzimati redovito i u propisanoj dozi što dovodi do stabilizacije stanja i normalnog funkcioniranja.

Ranije su se najčešće davali benzodiazepini, po potrebi, što nije dobar način za liječenje anksioznosti. Danas se propisuju lijekovi iz nove skupine antidepresiva. Oni smanjuju količinu ponavljajućih misli koje se neprestano vrte. Ovi antidepresivi obično ne stvaraju ovisnost, ne omamljuju, relativno dobro se podnose, a njihovo djelovanje se javlja za par tjedana od početka terapije. Uzimaju se više mjeseci. Treba naglasiti i da nemaju značajne neželjene efekte.

Naravno, razgovor sa psihoterapeutima pomaže na način da uvide gdje griješe i zašto razmišljaju na pogrešan način. U akutnom tretmanu potrebno je nekoliko tjedana ili mjeseci da bi se neke stvari popravile.