Dijagnozu konverzivnog poremećaja možemo postaviti tek nakon što detaljnim medicinskim pretragama isključimo postojanje neurološke ili neke druge bolesti.

Kako se i u slučajevima kada su posve jasno izražene smetnje konverzivnog poremećaja, u pozadini može skrivati neki drugi tjelesni poremećaj, preporuka je da ovu dijagnozu treba postaviti privremeno jer ponekad protekne i nekoliko godina prije nego simptomi tjelesne bolesti koja je istovremeno prisutna, dođu do izražaja. Naime, postoje podaci da je otprilike trećina osoba s konverzivnim simptomima imala ili je kasnije razvila neurološki poremećaj.
Od neuroloških bolesti treba isključiti multiplu sklerozu, mijasteniju gravis, idiopatsku distoniju, distonije prouzročene psihoaktivnim tvarima, demenciju,tumor mozga, bolesti bazalnih ganglija, optički neuritis, Guillan-Barré sindrom, Creutzfeldt-Jakobovu bolest, rane neurološke manifestacije AIDS-a, itd. No, ne treba zaboraviti i obrnuto: prisutnost neurološkog poremećaja ne isključuje dijagnozu konverzivnog poremećaja.

Tradicionalno pojam konverzije potječe iz hipoteze da tjelesni simptomi predstavljaju simbolično razrješenje nesvjesnog psihološkog konflikta, jer se na taj način smanjuje anksioznost i zadržava konflikt izvan svjesnog. Isto tako, osoba može izvući i tzv. “sekundarnu dobit” iz konverzivnog simptoma, odnosno ostvariti neku dobit ili izbjeći određene poslove i obveze. Obično se prije pojave samih simptoma kod bolesnika mogu uočiti poremećaji u međuljudskim odnosima, a ponekad se manifestirani simptomi poklapaju sa simptomima neke tjelesne bolesti koju imaju bliske osobe u njihovoj okolini. Često se blaži i prolazni oblici viđaju u adolescenciji (posebno kod djevojaka). Važno je istaknuti da izraženi simptomi nisu namjerno izazvani ili simulirani kao kod umišljenog poremećaja ili simuliranja.

U procesu liječenja je važan dobar transfer s terapeutom što uključuje brigu za bolesnika, ali i autoritativnost u odnosu. Umjesto da se odmah počne s tumačenjem bolesniku o tome kako terapeut vidi njegove simptome, korisnije je postupno i indirektno objasniti konverzivne simptome bez dubokih rasprava o prirodi tih simptoma.
 
Za simptome tjeskobe mogu se preporučiti anksiolitici jer upravo intenzivna tjeskoba može otežati ili onemogućiti bolesniku uključivanje u terapijski proces. Isto tako je važno pokušati pronaći bolje i adekvatnije načine komuniciranja i rješavanja stresnih situacija i problema, tako što se ujedno i smanjuje potreba za sekundarnom dobiti.

Teškoće koje proizlaze iz konverzivnog poremećaja mogu biti značajne i dovesti do oštećenja u radnom, socijalnom, interpersonalnom i ostalim segmentima funkcioniranja, posebno kada se radi o simptomima koji uključuju oštećenje ravnoteže, paralizu, slabost, nemogućnost govora ili gutanja, zadržavanje urina, sljepoću, gluhoću, halucinacije, itd.