Za Munchausenov sindrom je karakteristično simuliranje ili izazivanje bolesti ili ozljeda s ciljem zadovoljenja dubokih emocionalnih potreba.

Takve osobe mogu poduzimati opsežne postupke kako bi izbjegli razotkrivanje svog obmanjivanja, tako da može biti vrlo teško primijetiti da su njihovi simptomi zapravo dio ozbiljnog mentalnog poremećaja. Ovaj sindrom treba razlikovati od izmišljanja zdravstvenih problema vezanih uz neku praktičnu, odnosno sekundarnu dobit (bolovanje, novčana odšteta, mirovina), kao i od hipohondrijskih smetnji kod kojih osoba zaista vjeruje da je bolesna dok kod ovog poremećaja osoba nije bolesna, ali to želi biti. Kod Munchausenovog sindroma preko posrednika, netko čini drugu osobu bolesnom kako bi zadobio pažnju, obično se radi o roditelju koji škodi djetetu.

Simptomi koji se obično javljaju:

• učestala bolnička liječenja
• dramatične price o brojnim zdravstvenim problemima
• stanja koja se pogoršavaju bez nekog jasnog razloga
• nejasni ili proturječni simptomi
• opsežno poznavanje medicinske terminologije i bolesti
• traženjeliječenja od strane brojnih i različitih liječenika ili bolnica
• rasprave s bolničkim osobljem
• učestali zahtjevi za analgeticima ili drugim lijekovima
• želja i nestrpljivost za podvrgavanjem testiranjima ili rizičnim zahvatima
• odbijanje i izbjegavanje da zdravstveno osoblje razgovara s obitelji ili prijateljima

Osobe s ovim sindromom postaju eksperti u simuliranju simptoma i bolesti ili nanošenju pravih ozljeda, tako da je teško razlikovati da li je bolest stvarna ili ne.

Također, postoji nekoliko načina na koje osobe s ovim poremećajem mogu stvoriti dojam postojanja simptoma ili bolesti:

• izmišljanje priča: svojim bližnjima ili medicinskom osoblju mogu davati lažne povijesti bolesti kako bi potvrdili da imaju neku tešku bolest
• simuliranje simptoma: mogu se pretvarati da imaju bolove u trbuhu, gubitak svijesti ili epileptične napade
• samoozljeđivanje: mogu se ozlijediti (nanijeti si rane spaljivanjem ili rezanjem) ili izazvati kod sebe neku bolest (npr. zaraznu bolest), a neke lijekove mogu uzimati kako bi oponašali postojanje bolesti
• sprječavanje izliječenja: npr. sprečavaju cijeljenje rana
• lažiranje rezultata dijagnostičkih testova (npr. zagrijavanje toplomjera)

Uzroci ovog poremećaja mogu biti biološki i psihološki čimbenici: zanemarivanje u djetinjstvu, manjak samopouzdanja, nedostatak pažnje, destruktivno ponašanje, česti boravci u bolnici. Da bi se postavila dijagnoza potrebno je provesti niz testova kako bi se sa sigurnošću isključilo postojanje neke psihičke ili tjelesne bolesti. Kako se radi o kroničnom poremećaju i teškom poremećaju ličnosti, teško ga je u potpunosti izliječiti. Također oboljele osobe obično odbijaju liječenje te odlaze u drugu zdravstvenu ustanovu. Poremećaj se liječi psihoterapijom s ciljem promjene navika i ponašanja.