Obiteljska terapija je liječenje više od jednog člana obitelji tijekom iste seanse. Temelji se na teoriji da je obitelj sustav koji pokušava održati homeostazu, bez obzira na to kako taj sustav može biti neprilagođen…

Obiteljska terapija je liječenje više od jednog člana obitelji tijekom iste seanse. Temelji se na teoriji da je obitelj sustav koji pokušava održati homeostazu, bez obzira na to kako taj sustav može biti neprilagođen. Dakle, tehnika terapije je orijentirana na obiteljski sustav, a ne na odrađenog člana obitelji tj. pojedinca. U tom slučaju cijela obitelj postaje „bolesnik“, a ne pojedini član obitelji koji je bio prepoznat kao bolestan. Psihoterapija obitelji traži se i smatra se indiciranim pri izraženim ozbiljnim psihopatološkim (shizofrenija, ovisnosti, anoreksija) ili psihosomatskim simptomima jednog člana te pri izrazitijim disfunkcijama obiteljskih odnosa do kojih dolazi radi zastoja u životnom ciklusu navedene obitelji ili kao dodatak drugim oblicima psihoterapije.

Početak promatranja obitelji kao jedinstvenog entiteta u psihijatriji odnosno psihoterapiji započinje početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Poticaj organiziranom proučavanju dinamike obitelji daje pojam „shizofrenogena majka“ /Fromm, Reichman, 1948.god./. Razvoju obiteljskog pokreta pridonijelo je proučavanje obitelji sa shizofrenim članom, zatim iskustva dječjih psihijatara, ego psihologija, interpersonalna teorija, /Sullivan/ i teorija objektnih odnosa / M.Klein, Mahler, Winnicott, Slipp/.

Obitelj je osnovna društvena skupina, ona je više od skupine pojedinaca; obitelj je ishodište socijalizacije, otvoreni sustav čiji su dijelovi povezani jakim, ali nevidljivim vezama. Interakcije unutar obitelji zajedno sa okolinom čine složenu mrežu odnosa. Obitelj je autentična skupina s kontinuiranim prijenosom običaja, tradicije i sustava vrijednosti kroz generacije. Svaka obitelj ima svoja nepisana pravila ponašanja, prošlosti, mitove, rituale, tajne, ljubavi i mržnje. Prirodno, obitelj teži funkcioniranju kao cjelovit i otvoren sustav, djelovanje jednog člana obitelji utječe na ostale, a istodobno je pod utjecajem akcija tih ostalih članova. Promjena ponašanja u jednom članu teži stvaranju odgovarajućih promjena u ponašanju drugih članova. Obitelj nastoji zadržati relativno stabilne i prepoznatljive odnose. Kada jedan član bitnije naruši postojeća pravila , ostali članovi se protive promjeni kako bi zadržali uobičajenu ravnotežu obiteljskog sustava. Obitelj je sustav, a svaki sustav nastoji održati homeostazu, ali ostavlja dovoljno prostora za transformaciju.

Jackson 1957.god. , uvodi u teoriju obitelji koncept obiteljske homeostaze, te navodi da je obitelj sustav u kojem vrijede određena pravila koja održavaju ravnotežu ili konstantnost unutar obiteljskih interakcijskih procesa.

Osim očuvanja homeostaze svaki živi i otvoreni sustav teži rastu i promjeni, pa tako i obitelj. Jer bit života je u obnavljanju, sazrijevanju, prilagodbi na nove uvijete i kreativnom razvoju.

Slikovito se može pojasniti adaptabilnost kroz životni ciklus obitelji.

Životni ciklus obitelji sastoji se od 6 faza:

1. Faza mladića i djevojke,

2. Faza parova,

3. Faza s malim djetetom,

4. Faza obitelji s adolescentom,

5. Faza obitelji s odraslom djecom te

6. Faza obitelji u starosti.

Kroz sve faze dolazi do mijenjanja obitelji, stres je najjači kod prijelaza iz jedne faze u drugu. Životni ciklus je pun promjena i zaokreta, ali isto tako uz bezbroj frustracija i zapreka. Međutim, upravo uz frustracije i zapreke dolazi do transformacija koje nužno dovode do pojave napetosti unutar sustava tj. obitelji. Obitelj se mora mijenjati i prilagođavati-adaptirati svoja pravila u skladu s prisutnim promjenama, npr. rast djece, dolazak novih članova, gubitak članova, bolest, smrt ili drugih utjecaja iz okoline. Sve promjene su vezane uz rizik neuspjeha jer iste uzrokuju napetosti i nestabilnost sustava tj. obitelji.

Struktura obitelji može se podijeliti na subsustave koji su razdvojeni, ali povezani granicom s obilježjima „polupropusne membrane“.

Glavni subsustavi obitelji su:

• bračni par,
• djeca te
• roditelj djece

Da bi obitelj bila uravnotežena supružnici trebaju izgraditi savez kao bračni par, kao roditelji, moraju održavati granice između generacija te ustrajati u ispunjenju recipročnih uloga.

Kao što je spomenuto na početku, prva istraživanja obitelji započela su unutar obitelji sa shizofrenim bolesnikom. Naime, uvidjelo se da otpust shizofrenog bolesnika iz bolnice kući uzrokuje njegovo pogoršanje ili pogoršanje stanja drugog člana obitelji. Simptomi se vrte u krug unutar obitelji, pa tako se može zaključiti da su obitelji „potrebni“ njeni simptomi tj. da bolest ima smisla. Terapija obitelji je istodobni rad s cijelom obitelji tijekom kojeg se nastoji postići promjena obiteljskih interakcija.

Cilj terapije je promjena obiteljskih interakcija, a ne promjena ponašanja pojedinca, jer je do promjene ponašanja pojedinca došlo kao logična posljedica promjene kvalitete obiteljske komunikacije. U radu s obiteljima terapeuti mogu raditi udvoje tzv. koterapijski par, tako da ih u svojoj fantaziji obitelj doživljava kao roditelje. Terapeuti su obično aktivniji nego što je to terapeut u individualnoj psihoterapiji. Prisutne su brojne različite intervencije / konfrontacija, razjašnjenje, interpretacija /. U svakoj obiteljskoj terapiji članovi se potiču da govore u svoje ime, te da se obradaju jedni drugima bez posrednika. Tako govoreći u prvom licu jednine, svaki član postaje svjestan da govori u svoje ime te da njegovo izražavanje ne mora uključivati i /ili optuživati druge članove obitelji. Samim tim se potpomaže proces diferencijacije. Članovi obitelji počinju prepoznavati sebe, svoj utjecaj na članove obitelji, te utjecaj drugih na sebe.

Bez obzira na razlike u pojedinim pristupima, obiteljski terapeuti gledaju na identificiranog bolesnika kao na „glasnogovornika“ obiteljske patologije. Najbolesniji član obitelji prikriva disfunkcionalnost ostalih /Ackerman/. Obiteljski terapeut nema za cilj učvrstiti obiteljsku grupu, već treba potaknuti rast i diferenciranje. Da bi zaista došlo do povlačenja simptoma oboljelog člana, nužna je promjena intraobiteljskih pravila i interakcija kako bi se uspostavila ravnoteža na novim i zdravim osnovama. U početku, ali i tijekom terapije dolazi do mnogobrojnih otpora kao npr. izbjegavanje dolaska cijele obitelji na seansu, zakašnjavanje. Disfunkcionalne obitelji povezane su međusobnim odnosima i pravilima specifičnim za prisutnu patologiju. Tako da postoje određene specifičnosti vezane uz organizaciju obitelji sa članom oboljelim od psihoze, anoreksije, karakternom patologijom, ovisnikom o alkoholu ili drugim supstancama, psihosomatskim poremećajem te poremećajem učenja kod djece.

Obitelji ostaju zajedno, na okupu i onda kada se čini da im je svakodnevni život nemoguć-prividan paradoks – jer najvjerojatnije postoji komplementarnost patoloških potreba. Na kraju treba spomenuti da je u osnovi obiteljskih problema bračna patologija, te stoga bračni odnosi čine okosnicu pristupa obitelji. Partnerska ili bračna psihoterapija je oblik psihoterapije kojom se liječe poremećeni odnosi između partnera takozvani dijadni odnosi. Dakle, među supružnicima treba biti ostvaren sklad roditeljskih uloga, ali potrebna je prisutnosti harmoničnog bračnog odnosa, tako djeca mogu biti okružena zrelim modelom odnosa. Jedina prirodna podjela na subsustave je generacijska podjela, ali poremećaji su česti i neizbježni. Tako može doći do trajnih patoloških saveza, jakih međugeneracijskih povezanosti, zamjene uloga, transfernih reakcija, obiteljskih projekcija što naravski daje osnovu za mnogobrojna i raznolika patološka stanja i reakcije.