U izvanbolničkoj zdravstvenoj zaštiti mora se uspostaviti specifičan odnos između terapeuta i psihijatrijskog bolesnika. Bolesnik u većini slučajeva dolazi zbog liječenja somatskih tegoba te očekuje odgovor i terapiju koja će ga osloboditi simptoma poradi kojih dolazi.

U izvanbolničkoj zdravstvenoj zaštiti mora se uspostaviti specifičan odnos između terapeuta i psihijatrijskog bolesnika. Bolesnik u većini slučajeva dolazi zbog liječenja somatskih tegoba te očekuje odgovor i terapiju koja će ga osloboditi simptoma poradi kojih dolazi.

Tegobe koje bolesnik iznosi mogu imati posebno psihološko značenje. Monotoni stručni dijalog o somatskoj problematici često depersonalizira odnos između terapeuta i pacijenta , što oteževa daljnji rad i liječenje. Svaka bolest je fizički i psihološki proces, koji se uvlači u bolesnika i mijenja njegov život. Ove dvije komponente utječu jedna na drugu i sačinjavaju osnovu psihosomatske medicine. Ono što želim naglasiti nije to da se za organske sindrome traži psihološka etiologija ,već da se pokuša razumjeti pacijent i njegova bolest. Sam terapijski postupak mora se usmjeriti prema pacijentu.

Prije nego što se neka osoba razboli, ona živi u stanju psihičke ravnoteže između konflikta i svojih adaptivnih mehanizama. Sama bolest negativno utječe na adaptaciju pojačavanjem ili obnavljanjem nekih konflikata. Povrede organa pacijenata, ili razne kirurške intervencije (amputacije) kroz koje može proći, ne moraju da direktno izazovu psihološke reakcije, ali mogu biti precipitirajući faktori za njih.

Različite strukture osobnosti bolesnika različito se ponašaju u situacijama bolesti: anksiozni i fobični bolesnik zahtjeva sigurnost; opsesivni bolesnik traži objašnjenje i intelektualno razumijevanje problema;paranoidni pacijent će tražiti pošten i skriven odnos; za depresivnog pacijenta, bolest ili kirurški zahvat može označavati jednu vrstu kažnjavanja ili zadovoljavanja osjećaja krivnje.

Poradi svega toga pacijentu treba omogućiti da pokaže svoja osjećanja, jer je to najbolji način na koji mu se može pomoći u izuzetnim situacijama bolesti ili nekih posebnih zahvata.

Kod kroničnih bolesti od pacijenta se zahtjeva da prihvati novu društvenu uloge i status bolesne osobe. Terapeut s takvim bolesnicima mora povremeno i kontinuirano stupati u kontakt poradi osjećaja sigurnosti koji im je potreban. Pomoć terapeuta mora biti dvosmjerna; psihološka i tjelesna. Već je na početku važno pacijentu objasniti da je njegova bolest progresivna, kronična i da zahtjeva jedan kontinuitet u liječenju i praćenju. Terapeut mora biti spreman da sluša bolesnika i da razumije njegove potrebe i tegobe.

Liječenje psihološkim postupcima naročito neurotičnih bolesnika, ali i drugih poremećaja osobnosti zove se psihoterapija. U njoj su psihički, a naročito emocionalni faktori, glavni elementi terapijskog djelovanja. Emocionalni faktor je bitan, a izraz psihički služi samo da ukaže na značaj i vrijednost onog prvog. Psihoterapija mora biti primjenjivana u određenim slučajevima i po određenim principima.

U izvanbolničkoj zaštiti mentalnog zdravlja primjenjuju se različite forme psihoterapije. Za sve njih je bitna povezanost terapeuta ali i tima sa bolesnikom. Samo pozitivna povezanost i odnos, posebno između terapeuta i bolesnika sačinjava dinamsku jezgru psihoterapijskog procesa. Još od vremena Mesmera, Charcota, atmosfera povjerenja koju bolesnik unosi u svoj odnos prema terapeutu naziva se pozitivnim prijenosom, odnosno transferom, prema Freudu. U tom prijenosu ponavlja se onaj odnos slijepog, nekritičnog povjerenja u svog odgajatelja, roditelja iz perioda djetinjstva. Ako se u toku razgovora i odnosa razvije takva atmosfera povjerenja, onda počinje da djeluje psihoterapija kao metoda. Bez ovog psihoterapija je nemoguća, pa se pomoću nje ne mogu liječiti autistične osobe, stuporozne, osobe u dubokoj depresiji, u paničnom strahu, u stanju zbunjenosti, delirantni bolesnici, jer se u takvim stanjima ne može razviti pozitivan odnos, odnosno transfer. Od terapeuta ovisi koliko će se koristiti svojim pozitivnim odnosom sa bolesnikom i pomoći mu u sagledavanju i preživljavanju traumatskih događaja koji su doveli do razvoja jednog od psihičkih poremećaja, najčešće neurotskog. Uspjeh psihoterapije također ovisi i o spremnosti bolesnika da mijenja svoje stavove, da ima uvid u vlastitu problematiku i konflikte te da svojom snagom i uz pomoć terapeuta izađe iz začaranog kruga svojih psihičkih patnji i smetnji. 

Prema Caplanu, izvanbolnička psihijatrijska zaštita pruža pomoć bolesniku na jedan dostupan način i treba da bude pružena čim je moguće ranije, prema principima preventivne psihijatrije. Takva zaštita mora omogućavati dva osnovna principa-kontinuitet i sveobuhvatnost zaštite mentalnog zdravlja.