Posebnu skupinu među poremećajima spavanja čine poremećaji vezani uz disanje u koje između ostalog spada i apneja koja obično dovodi do povećane potrebe za snom, no ponekad i do nesanice.

Kod apneje u spavanju dolazi do prestanka protoka zraka u ustima ili nosu, a može potrajati oko 10 sekundi ili dulje. Kod patološke apneje prosječno se javi oko pet takvih epizoda tijekom noći, no taj broj može biti i puno veći (do nekoliko stotina). Radi prestanka disanja, nakon svake takve epizode osoba se budi. Komplikacije ovog poremećaja mogu biti različite, a u najtežim slučajevima može doći i do smrtnog ishoda.
Najčešće se javlja kod muškaraca srednje ili starije dobi (odnosno kod 4% muškaraca i 2% žena). Osobe svoje napade spavanja tijekom dana ponekad primjećuju, no njihovi partneri opisuju da tijekom noći te osobe vrlo glasno hrču, ponekad grčevito pokušavaju disati ili budu zadihani. Ako nisu svjesni toga što se događa tijekom noći, ujutro primjećuju da se bude suhih usta, uz glavobolju i osjećaj mamurluka. Često su danju pospani, imaju probleme pamćenja i koncentracije uz promjene raspoloženja.

Apneja može biti opstruktivna i centralna. Kod opstruktivne apneje radi suženja grla otežan je ili onemogućen protok zraka kroz dišne putove. Kada se koncentracija kisika u mozgu smanji, to je signal koji dovodi do buđenja. Centralna apneja je znatno rjeđa, a javlja se kod određenih srčanih ili neuroloških poremećaja kada mozak ne odašilje signal za disanje.

Može se liječiti pomoću fizikalne ili mehaničke terapije te kirurškim metodama. Kod pretilih ljudi važno je smanjenje tjelesne težine, izbjegavanje konzumacije alkohola i sedativnih medikamenata. Ponekad pomaže podignuto uzglavlje i spavanje na povišenom.   
U skupinu poremećaja koju nazivamo parasomnije spadaju noćne more, noćni strahovi i mjesečarenje.

Kod noćnih mora javljaju se ponavljajući uznemirujući snovi koji bude osobu. Sadržaj noćnih mora može biti različit, od neke prijeteće opasnosti do različitih situacija koje izazivaju nelagodu, no najčešće se ne radi o stvarnim događajima. I nakon buđenja još je dulje vremena prisutan osjećaj straha, pa osoba često izbjegava ponovno zaspati. Noćne se more obično počnu pojavljivati između treće i šeste godine, no mogu se javiti i kod odraslih. Iako veliki broj djece u početku ima noćne more, kod većine se one spontano izgube. 

Noćni strahovi su karakterizirani iznenadnim buđenjem u prvoj trećini noći kojeje praćeno plačem ili vrištanjem i intenzivnim strahom. Ponekad se osoba može probuditi i bude dezorijentirana, no najčešće ponovo zaspi, a sljedećeg se dana više ne sjeća te epizode. Obično se noćni strahovi javljaju kod djece između četvrte i dvanaeste godine i vrlo se često izgube tijekom adolescencije.

Mjesečarenje ili somnambulizam se sastoji od slijeda kompleksnog ponašanja i također se javlja u prvoj trećini noći. Osoba pri tome može ustati iz kreveta, komunicirati, obući se, jesti, izaći iz prostorije, voziti, itd. Za vrijeme takve epizode osoba gotovo da ne odgovara na podražaje, ponekad se probudi i bude neko vrijeme smetena, no češće ponovo zaspi i kasnije se gotovo ničega ne sjeća. Ovaj poremećaj obično započinje između četvrte i osme godine, češći je kod dječaka i u nekim obiteljima.

Premda se poremećaji spavanja mogu javiti u bilo kojoj dobi, općenito su češći kod djece i spontano prolaze nakon adolescencije. Nesanica se češće javlja kod odraslih, dok su narkolepsija i hipersomnija najzastupljenije u adolescenciji. I kod zdrave djece mogu se povremeno javiti smetnje spavanja, no ako su takvog intenziteta da otežavaju svakodnevno funkcioniranje, govorimo o poremećaju.
Pristup liječenju ovih poremećaja je individualan. Važno je isključiti postojanje drugih tjelesnih ili psihičkih poremećaja, kao i eventualnu konzumaciju psihoaktivnih tvari. Kod djece uzrok smetnji ponekad mogu biti separacijski problemi, što se rješava psihoterapijom.