Psihoterapija je metoda liječenja emocionalnih teškoća psihološkim putem. Velik je broj psihoterapijskih pravaca, no svaki od tih pravaca može nam pomoći da otklonimo neki simptom ili da bolje upoznamo sebe…

Psihoterapija je metoda liječenja emocionalnih teškoća psihološkim putem. Velik je broj psihoterapijskih pravaca, no svaki od tih pravaca može nam pomoći da otklonimo neki simptom ili da bolje upoznamo sebe. Kada se u životu vrtimo u krug iz kojeg ne možemo naći izlaz, ponavljamo uvijek i iznova određene obrasce ponašanja koji nam u konačnici donesu razočaranje, kada nam se iznova događaju poslovni ili ljubavni neuspjesi ili imamo problema u međuljudskim odnosima psihoterapija nam može pomoći da nađemo izlaz iz tih naizgled bezizlaznih situacija.

Cilj psihoterapijskog liječenja ovisi o tehnici i o našoj motivaciji za radom na sebi. Ovisno o tome želimo li se riješiti samo određenog simptoma ili imamo ambicioznije ciljeve kao što su npr. rad na poboljšanju međuljudskih odnosa, kapacitetu za bliskost i ljubav, oslobađanje i rast inhibiranih resursa ličnosti itd., odabrati ćemo kraće i površnije tj. dulje i dublje psihoterapijske tehnike.

Odabir načina liječenja treba prepustiti profesionalcu koji će procijeniti da li je dovoljno liječenje psihoterapijom ili je potrebno i liječenje lijekovima.

Danas se u kliničkoj praksi ta dva načina liječenja često kombiniraju. Postoji nekoliko najčešćih zabluda pacijenata na koje sam naišao u svome radu.
Prva je da će nam psihoterapeut dati rješenja na sve naše probleme i ponuditi nam svojevrsnu životnu kuharicu. Bolesnik često tu doživi prvo razočaranje, kada shvati da će sam morati doći do uvida i rješenja svojih problema. Uloga psihoterapeuta je da mu u tome pomogne.
Druga česta zabluda je da je psihoterapija uvijek ugodno iskustvo. Nažalost, tijekom psihoterapijskog procesa postajemo svjesni i nekih svojih dijelova koje smo od sebe uspješno skrivali, pa to izaziva neugodu. Dodatan osjećaj nesigurnosti izaziva svaka promjena obrasca ponašanja i doživljavanja, jer koliko nam god nekakav stari obrazac donosio muka na njega smo naučili i poznat nam je. Svaka promjena ipak je nesigurno područje.

Uglavnom se u psihoterapijski proces uključuju ljudi koji su imali nepovoljne uvjete odrastanja s narušenim obiteljskim odnosima. Bazično nepovjerenje u ljude koje nose sa sobom od ranog djetinjstva vrlo brzo pojavljuje se i u odnosu s terapeutom ili terapijskom grupom. Pacijenti koji izdrže te tegobe i ne odustanu od terapije imaju priliku doživjeti nove, bolje odnose, koje će nositi sa sobom u život i nakon završetka psihoterapije. Možda je to i najtočnija definicija psihoterapije, iskustvo novog, zdravog odnosa u kojem je svaku emociju dozvoljeno izraziti bez osude ili kazne, i odnos u kojem je moguće o svemu otvoreno razgovarati.

Često su potrebni mjeseci prije nego osoba shvati način rada u terapiji. Iskrena komunikacija putem emocija u disfunkcionalnim obiteljima uglavnom nije postojala, pa su poteškoće u početku velike. Visoka motiviranost za psihološkim uvidom i želja za promjenom uz redovitost i točnost najbolji su pokazatelj ishoda terapije. Sve se češće u praksi koriste grupne tehnike koje su jeftinije i omogućuju istovremeno liječenje većeg broja ljudi. Iako osobama otvaranje pred grupom nepoznatih ljudi predstavlja problem, ta se početna nelagoda brzo prevlada. Od početka života članovi smo raznih grupa; obiteljske, vrtićke, školske, radne i raznih drugih, pa je grupa nekako i prirodniji medij.

Snaga grupe je velika, iskustvo da i druge osobe imaju sličnih tegoba može biti oslobađajuće. U grupi učimo jedni od drugih, ogledavamo se u drugima, upoznajemo kako nas drugi vide, kako naše riječi djeluju na druge, učimo dijeliti vrijeme i prostor s drugima, učimo aktivno slušati druge. Grupni se duh polako rađa, povezanost članova s vremenom postaje sve veća i rad u grupi postaje sve više zadovoljstvo, a sve manje patnja. Iskrenost omogućuje da po prvi put dobijemo pravu i neiskrivljenu sliku o sebi.

Ugodna i pozitivna klima postupno sve više bude one zamrznute dijelove našeg pravog bića koje je moralo razviti lažne mehanizme kako bi psihološki preživjelo u životu. Iskustvo vlastitog postojanja u vidu topline i punoće osjećaja zamjenjuju prazninu i trajnu tjeskobu koje često muče osobe koje se jave na liječenje. Iskustvo bliskosti može po prvi puta biti doživljeno kao ugodno iskustvo. Umirujuće iskustvo grupe postaje sve više dio nas i postepeno nam omogućuje da se na zdraviji način suočavamo sa svakodnevnicom, gradimo iskrene i bliske odnose i živimo ispunjeniji život. Put do promjene unutarnjih obrazaca je dug, no na njega svakako vrijedi krenuti, ne samo radi nas samih, nego i radi naših bližnjih na koje će se svaka pozitivna promjena odraziti.