Shizoafektivni poremećaj uključuje kombinaciju psihotičnih simptoma i simptoma poremećaja raspoloženja. Ovaj je poremećaj teško definirati upravo radi toga jer predstavlja kombinaciju nekoliko skupine simptoma…

Piše:Dr. Tihana Jendričko, psihijatrica iz KB Dubrava

Shizoafektivni poremećaj uključuje kombinaciju psihotičnih simptoma i simptoma poremećaja raspoloženja. Ovaj je poremećaj teško definirati upravo radi toga jer predstavlja kombinaciju nekoliko skupine simptoma čiji tijek može individualno varirati. Ako se ne liječi, obično dovodi do oštećenja svakodnevnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja.
Shizoafektivni poremećaj se kao relativno novija dijagnostička kategorija navodi unazad nešto više od 10 godina, pa nisu dostupni detaljniji podaci o incidenciji ili prevalenciji u populaciji. Ipak, nešto se rjeđe javlja od shizofrenije, a češće od afektivnog poremećaja.

Kod ovog poremećaja uz psihotične simptome (halucinacije, paranoidne sumanute ideje, dezorganizirano mišljenje, itd.) prisutni su i simptomi poremećaja raspoloženja. Simptomi poremećaja raspoloženja su najčešće bipolarnog ili depresivnog tipa. Ove dvije skupine simptoma mogu se javljati istovremeno ili naizmjenično. Obično se izmjenjuju faze pogoršanja i poboljšanja. Dijagnozu treba postaviti samo kada su shizofreni i afektivni simptomi izraženi istodobno ili unutar nekoliko dana, unutar iste epizode bolesti. Kako često mogu biti prisutne suicidalne misli, potrebno je na njih obratiti posebnu pažnju.

Ako se ovaj poremećaj adekvatno liječi, tijek bolesti je povoljan, a moguće je izbjeći kronične komplikacije od kojih su najčešće razvoj shizofrenije, velikog depresivnog poremećaja, bipolarnog poremećaja, ovisnost o alkoholu ili psihoaktivnim tvarima te suicid. 
 
Kao i kod shizofrenije, govori se o genetskoj podlozi za razvoj poremećaja. Ne zna se točan mehanizam, no pretpostavlja se da je uključen disbalans serotonina i dopamina u mozgu. Od rizičnih čimbenika ističu se također intrauterina izloženost toksinima ili virusima.
Osnovu liječenja ovog poremećaja čini farmakoterapija, no isto tako su važne psihoterapijske i socioterapijske metode. Izbor liječenja ovisi o vrsti i težini simptoma, odnosno da li se radi o depresivnom, maničnom ili mješovitom tipu. Od lijekova se propisuju antipsihotici (najčešće klozapin, risperidon, olanzapin), stabilizatori raspoloženja (litij, divalproat, karbamazepin, valproat) i antidepresivi (citalopram, escitalopram, fluoksetin).
Općenito, osobe oboljele od shizoafektivnog poremećaja imaju bolju prognozu od oboljelih od shizofrenije, no nešto lošiju od onih s afektivnim poremećajem. Liječenje je dugotrajno, a prognoza se razlikuje od osobe do osobe.