Da bi se prema psihijatrijskoj klasifikaciji mogla postaviti dijagnoza shizofrenije moraju biti prisutni neki od navedenih simptoma: jeka misli, umetanje ili oduzimanje misli i emitiranje misli; sumanute ideje upravljanja, utjecaja ili pasivnosti koje se odnose na tijelo ili kretanje udova ili specifične misli, postupke ili osjećaje te sumanuto percipiranje.

Da bi se prema psihijatrijskoj klasifikaciji mogla postaviti dijagnoza shizofrenije moraju biti prisutni neki od navedenih simptoma: jeka misli, umetanje ili oduzimanje misli i emitiranje misli; sumanute ideje upravljanja, utjecaja ili pasivnosti koje se odnose na tijelo ili kretanje udova ili specifične misli, postupke ili osjećaje te sumanuto percipiranje; trajne sumanute ideje; trajne halucinacije bilo kojeg modaliteta praćene prolaznim ili poluuobličenim sumanutim idejama; prekid misli ili umetanje u tok misli; katatono ponašanje (npr. uzbuđenje, zauzimanje neprirodnog položaja, negativizam, mutizam, itd), apatija, oskudan govor, tupost ili nesklad emocija, socijalno povlačenje i pad socijalne efikasnosti te kao posljedica svega promjena ukupne kvalitete osobnog funkcioniranja, što je izraženo kao gubitak interesa, besciljnost, pasivnost, zaokupljenost sobom i povlačenje iz društva.

Simptomi moraju biti prisutni najmanje mjesec dana, a u to nisu uključeni bolesnici s prolaznim psihotičnim simptomima ili znakovima. Kod postavljanja dijagnoze shizofrenije važno je isključiti oštećenje mozga, epilepsiju te zloupotrebu ili ovisnost o psihoaktivnim tvarima. Postoji nekoliko podtipova shizofrenije: paranoidna, hebefrena, katatona, jednostavna (simpleks) i rezidualna shizofrenija.  Paranoidnu shizofreniju karakteriziraju paranoidne ideje proganjanja, ljubomore, uzvišenog podrijetla, mesijanstva, tjelesnih promjena, halucinirani glasovi, halucinacije mirisa, okusa i druge. Afekt je obično manje otupljen, a česti su poremećaji raspoloženja (nagla ljutnja, razdražljivost, sumnjičavost). Obično se javlja u kasnijoj dobi nego hebefreni ili katatoni tip.Kod hebefrene shizofrenije naglašene su afektivne promjene, a sumanute ideje i halucinacije se javljaju povremeno. Osoba je povišenog raspoloženja, smijulji se, uz različite grimase, manirizme i često ponavlja neke fraze. Osobe su sklone osamljivanju, ponašaju se bezosjećajno i besciljno. Prisutan je poremećaj mišljenja. Obično se javlja između 15. i 25. godine. Prognoza je loša. Kod katatone shizofrenije u kliničkoj slici se javljaju stupor, uzbuđenje, zauzimanje položaja, rigidnost, voštana savitljivost, automatska poslušnost ili perseveracija (riječi ili fraza). Jednostavna shizofrenija (simpleks) javlja se prilično rijetko, uz polagan i podmukao početak, no progredirajućeg tijeka. Osoba se čudno ponaša, ne može se prilagoditi okolini, a njena ukupna aktivnost se smanjuje. Kontakti s okolinom su sve siromašniji, a sklonost povlačenju u sebe je sve izraženija. Rezidualna shizofrenija predstavlja kroničnu fazu, a karakterizirana je izrazitim “negativnim” simptomima (tupost afekta, pasivnost, psihomotorna usporenost, osudna mimika i izražavanje, zanemarivanje izgleda, itd.).

Jedan od najvećih problema u liječenju osoba oboljelih od shizofrenije jest njihov nedostatak uvida u svoju bolesti. Naime, često nemaju svijest o tome da se kod njih radi o mentalnoj bolesti koja se mora liječiti medikamentima. Njihovo je uvjerenje da je njihov doživljaj svijeta i događaja istinit te da druge osobe koje ih pokušavaju u to razuvjeriti zapravo „rade protiv njih“, odnosno da imaju loše namjere. Radi toga je, posebno u početku, a ponekad i kasnije, potreban poticaj okoline da bi se liječenje uopće započelo. Dakle, važno je potaknuti takve osobe da potraže stručnu pomoć, a u slučajevima kada osoba ne može voditi brigu o sebi ili je opasna za sebe ili okolinu, može biti nužna i hitna hospitalizacija. Kod oboljelih mogu biti prisutne suicidalne misli ili ponašanje.
Komplikacije neliječene bolesti su brojni zdravstveni, emocionalni, odnosni i financijski problemi (osiromašenje, autodestruktivno ponašanje, problemi sa zakonom, zloupotreba ili ovisnost o alkoholu ili psihoaktivnim tvarima, beskućništvo, suicid, obiteljski problemi, tjelesne bolesti, prestanak školovanja ili radnog funkcioniranja, itd.).