Panični poremećaj spada u anksiozne poremećaje, a karakteriziraju ga iznenadni i neočekivani napadi panike. Intenzitet javljanja napada varira od nekoliko u jednom danu do nekoliko napada u godini dana.

Panični poremećaj može biti udružen s drugim psihičkim poremećajima kao što su depresija, fobija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, a najčešće se javlja uz agorafobiju (strah od otvorenog prostora). Prognoza bolesti je bolja ako se istovremeno liječe oba poremećaja. Isto tako, panični napadi se mogu javiti u sklopu socijalne fobije, posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih psihičkih poremećaja.  

Karakteristični znakovi paničnog napada su: lupanje srca, pojačano znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, strah od gubitka kontrole, strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci u tijelu, preplavljujuća toplina ili hladnoća, osjećaj da se okolina promijenila, osjećaj kao da se osoba promijenila ili da je odvojena od same sebe.

Napad panike obično traje nekoliko minuta. Može se javiti i tijekom spavanja, pa se osoba budi u užasnom strahu. Kada se napadi javljaju u određenim situacijama (npr. vožnja u autobusu, liftu, boravak u većoj skupini ljudi), može se dogoditi da osoba počne izbjegavati takve situacije, što dovodi do ograničenog funkcioniranja i posljedično do izolacije. Strah od pojave novog napada sve je intenzivniji, dolazi do promjena u uobičajenom rasporedu i sve težeg obavljanja dnevnih aktivnosti. 

Prije nego se postavi dijagnoza paničnog poremećaja zbog vrlo neugodnih i brojnih tjelesnih  simptoma, takve osobe obično prolaze opsežne i dugotrajne tjelesne obrade, a učestali su i posjeti hitnoj službi radi osjećaja straha koji je pridružen takvim smetnjama.

Panični poremećaj se karakteristično javlja u mlađoj dobi i češći je kod žena. Uzrok napada može biti određeni događaj, specifična situacija, aktivnost (u slučaju fobija), no napadi se mogu javiti posve neočekivano, bez jasnog uzroka. Kao mogući uzroci važni su različiti životni događaji (gubitak bliske osobe, razvod braka, gubitak zaposlenja i sl.). Prema kognitivno-bihevioralnim teorijama anksioznost predstavlja odgovor na vanjskih podražaj koji je naučen od bliskih osoba (obično roditelja), dok prema psihodinamskim teorijama uzrok paničnog napada je neuspješna obrana protiv različitih impulsa koji potiču anksioznost (u podlozi se nalazi potreba za odvajanjem i osamostaljenjem), odnosno anksioznost je posljedica nesvjesnog psihičkog sukoba između potisnutih želja koje se obično transformiraju u neke tjelesne simptome.

Terapija ovog poremećaja je individualna, a kombinira se farmakološka terapija s psihoterapijom. Trajanje liječenja je različito (nekoliko tjedana, a ponekad i više od godinu dana). Antidepresivi (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) prvi su izbor u liječenju paničnog poremećaja. Koriste se također anksiolitici i triciklički antidepresivi. Ponekad samo objašnjenje o razlozima nastanka simptoma dovodi do poboljšanja. Obično se propisuje kombinacija antidepresiva i/ili anksiolitika iz skupine benzodiazepina. Psihoterapija može pomoći da se promijeni način razmišljanja koji dovodi do pojave paničnih napada ili poremećaja.

Važno je što prije započeti liječenje ovog poremećaja kako bi se spriječile daljnje komplikacije koje oštećenjem funkcioniranja osobe značajno utječu na kvalitetu života.