Socijalna fobija ubraja se u jedan od najčešćih oblika anksioznih poremećaja (10-15%), a zahvaća oko jedan do četiri posto ljudi.

Osobe s tim poremećajem osjećaju visoki stupanj nelagode i straha kada su izložene kritičkoj procjeni u različitim socijalno strukturiranim situacijama. Obično se javlja u mladosti  tj. nakon puberteta, a vrhunac doseže oko 30. godine života. Često je neprepoznati uzrok neuspjeha u školi, neuspješne karijere, neuspjeha na emotivnom planu, povlačenja iz okoline, ovisnosti o alkoholu i drogama i drugih problema proizašlih iz izbjegavanja fobičnih socijalnih situacija. 

Ovaj poremećaj treba razlikovati od „obične“ i prolazne anksioznost koju mnogi ljudi osjećaju u određenim okolnostima.  Anksioznost (specifično stanje subjektivnog osjećaja neugode;  tjeskoba, ustrašenost) najčešće predstavlja određeni signal o promjeni uobičajene ravnoteže u organizmu ili u okolini te je kao takva normalna pojava.

Tek kad joj se intenzitet pojača i počne ometati socijalno funkcioniranje možemo govoriti o psihičkom poremećaju. Kod socijalne fobije, strah se javlja kad je pojedinac suprotstavljen manjoj grupi drugih osoba (suprotno od mase ljudi) u situacijama u kojim on na neki način dolazi u centar pažnje. Fobija može biti diskretna i ograničena na nekoliko specifičnih socijalnih situacija ili difuzna, koja uključuje gotovo sve socijalnesituacije izvan obiteljskog kruga.

Ako je prisiljena biti u fobičnoj situaciji, osoba doživljava jake simptome anksioznosti (crvenilo lica, prekomjerno znojenje, drhtanje, pojačano lupanje srca, osjećaj nedostatka zraka, nelagoda u prsima, suha usta, osjećaj stezanja u grlu, mučnina, nemir, napetost, razdražljivost, proljev, nagon na mokrenje, omaglica, osjećaj nestabilnosti) uz popratne negativne spoznajne interpretacije  (biti će negativno doživljena od strane promatrača). Osoba je svjesna svoje anksioznosti i pratećih tjelesnih znakova te vjeruje kako je sve to očito i drugima pa se tako javlja „strah od straha“ i izbjegavanje suočavanja s fobičnom situacijom, što u ekstremnim slučajevima može dovesti do gotovo potpune socijalne izolacije.

Socijalna fobija je često  udružena s drugim psihičkim poremećajima, posebice s izbjegavajućim poremećajem ličnosti, depresijom,  alkoholizmom, PTSP-om, generaliziranim anksioznim poremećajem i paničnim poremećajem. Socijalna fobija je veliko opterećenje za bolesnika. Ako se ne liječi i razvije se, može kronično onemogućiti bolesnika u cijelom njegovom osobnom i profesionalnom životu, te ju je potrebno adekvatno i na vrijeme liječiti. 

Liječenje se provodi farmakoterapijom, različitim metodama psihoterapije i kombinacijom tih metoda. U psihoterapijskom liječenju najčešće se primjenjuju  grupne kognitivno-bihevioralne psihoterapijske tehnike temeljene na strategiji kontroliranog izlaganja fobičnim situacijama. Benzodiazepini  mogu smanjiti stupanj tjeskobe i paničnog straha, ali ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne fobije, jer se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti problem ovisnosti.

Preporuča ih se davati samo kao privremenu, pomoćnu terapiju u akutnoj  fazi poremećaja. Najveći uspjeh u liječenju socijalne fobije pokazali su lijekovi iz skupine  inhibitora ponovne pohrane serotonina (paroksetin, sertralin, fluoksetin, citalopram, fluvoksamin te u zadnje vrijeme i escitalopram)   a liječenje treba trajati najmanje tri mjeseca do jedne godine.