U suvremenim razvijenim društvima težnja za zadržavanjem mladosti i ljepote predstavlja svojevrsni imperativ, a znaci starenja, pogotovo tjelesni, nastoje se odgoditi, prikriti, remodelirati i shvaćaju se gotovo kao životni neuspjeh…

Tijekom ljudskog života protokom vremena čovjek uči, stječe iskustvo i životnu mudrost.

U prošlosti stari ljudi su bili poštivani, smatralo se da oni prenose iskustvo, znanje i vještine na mlade i da tako doprinose napretku društva.

U suvremenim razvijenim društvima težnja za zadržavanjem mladosti i ljepote predstavlja svojevrsni imperativ, a znaci starenja, pogotovo tjelesni, nastoje se odgoditi, prikriti, remodelirati i shvaćaju se gotovo kao životni neuspjeh.

Suočavanje sa starenjem započinje obično u šestom desetljeću života, dakle između 50-te i 60-te godine. Tada osobe oba spola spoznaju brojne tjelesne promjene, deprivacije osjetila vida i/ili sluha i smanjenje radne učinkovitosti.

U tom razdoblju javljaju se i bilancna razmišljanja o braku, životnom partneru, djeci, odnosima s okolinom, profesionalnim postignućima i statusu. Ovo može dovesti do uvida i suočavanja sa situacijom ili do bijega od suočavanja. Ako je rezultat bilanciranja nepovoljan, dolazi do razočaranja i depresije.

Starenjem se mijenja odnos osobe prema svijetu, okolini, vremenu i svojoj prošlosti. Stari ljudi se razlikuju po sposobnosti prilagodbe na novonastale okolnosti tijekom starenja. Oni čija je prilagodbena sposobnost smanjena, u riziku su da im to novo životno razdoblje izgleda beznadežno. No, postoje i oni ljudi sposobni za unutarnji razvoj i radoznali za učenje i u starijoj životnoj dobi.

Između 60-te i 70-te godine života većina ljudi oba spola odlaze iz aktivnog radnog angažmana. Odlazak u mirovinu kod mnogih ljudi izaziva tjeskobu i zabrinutost, u današnje vrijeme radi suočavanja sa problemima financijske naravi, a također i zbog ograničenih socijalnih kontakata i gubitka na važnosti u socijalnom okruženju.

To sve može biti opasnost i za psihičko zdravlje, jer socijalna retrakcija i pasivnost vode usamljenosti, žaljenju za prošlosti, osjećaju bezperspektivnosti i nedostatku pozitivnih očekivanja od budućnosti.

Stari ljudi postaju ustrašeni, neodlučni, sumnjičavi, pogrešne percepcije i interpretacije realiteta. Zbog čestog multimorbiditeta i kroničnog karaktera bolesti prisutna su ograničenja u svakodnevnom životu uz potrebu za promjenom stila života.

U psihološkom funkcioniranju značajni su smanjenje sposobnosti adaptacije novim situacijama, slabija inicijativa i motivacija, pad kreativnog i produktivnog mišljenja, koncentracije, pamćenja i pažnje.

Da starenje ne mora biti samo „pad ili deficit“ pomaže uspostava zdravijeg stila života i pravodobna prevencija bolesti pravilnom prehranom i redovitom, umjerenom tjelesnom aktivnošću. To će u sinergiji biti podrška tjelesnoj i mentalnoj kondiciji i odgoditi ili usporiti degenerativne procese. Također pružiti će novu životnu radost, mentalnu svježinu, a kroz angažiranost u novim sadržajima dati će starim osobama zadovoljstvo i odagnati osjećaj umora i potrošenosti.

Živjeti život umirovljenika znači organizirati si vrijeme na novi način i priviknuti se na svoj novi status. Važno je na vrijeme pripremiti se za umirovljenje. To uključuje prihvaćanje nove uloge i odnosa prema vlastitom identitetu uz zadržavanje samopoštovanja i aktivnog stava, redefiniranje odnosa prema partneru i potomcima, naročito prema unucima, uvid u dosadašnje i traženje novih interesa, kako bi se očuvala i njegovala volja za životom.

U morbiditetu starije populacije, psihički poremećaji čine znatan udio, a u osoba starijih od 65 godina iznose do 30%. Najčešći su depresivni poremećaji, anksiozni poremećaji, narušeno kognitivno funkcioniranje i demencije, kao i paranoidni i drugi psihotični poremećaji, a također i psihoorganski sindrom kao posljedica somatskih i psihičkih promjena. Akutni psihoorganski sindrom se očituje kao razna konfuzno-smetena stanja, a kronični kao demencije, tj. klinički sindrom sa propadanjem ranijih mentalnih funkcija (Alzheimerova i vaskularna demencija).

Važno je razlikovati demenciju od staračke zaboravljivosti, koja nastaje zbog usporavanja mentalnih procesa.

S porastom dobi, povećava se i učestalost depresije, kao i učestalost suicida. Kao podržavajući čimbenici detektiraju se osamljenost, osjećaj otuđenosti, neprilagođenost na umirovljenje, gubitak partnera, odlazak djece i situacija „praznog gnijezda“.

U intervenciji kod ovih problema pomaže kvalitetna organizacija slobodnog vremena i pronalaženje adekvatne aktivnosti prema sposobnostima i interesima, njegovanje samopoštovanja i pozitivnog stava. Kod starijih osoba psihoterapija zahtjeva rješenja unutar definiranih osobnih okvira, bez promjena ličnosti i problemski je usmjerena. Ukoliko je problem u nerealnim očekivanjima od obiteljskih relacija prema odrasloj djeci, može pomoći i obiteljska terapija.

Psihofarmakoterapija ima svoje mjesto u liječenju starijih osoba oboljelih od psihičkih poremećaja. Ovisno o kliničkoj slici i simptomatologiji rabe se antidepresivi, antipsihotici i sedativi, sa dužnim oprezom i individualiziranim doziranjem, vodeći računa o principima racionalne primjene lijekova i njihovim ev. nuspojavama.

Psihogerijatrija je grana psihijatrije koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i liječenjem psihičkih poremećaja u starijoj dobi, kao i poticanjem dugovječnosti i promicanjem duševnog zdravlja u osoba starije dobi.

Svako društvo koje teži počivati na humanim principima mora poštivati i uvažavati svoje starije članove unatoč njihovoj smanjenoj snazi i poticati društvenu angažiranost i aktivnost starih osoba. Uljuđeno društvo i mladi naraštaj starim ljudima trebaju pružiti zahvalnost i omogućiti im sretnu starost.