Prva psihotična epizoda najčešće se javlja u kasnoj adolescenciji, tako da značajno utječe na separaciju od obitelji, formiranje identiteta, završavanje školovanja i zapošljavanje, razvoj prijateljstava i intimnih odnosa.

Učinkovito liječenje psihotičnih poremećaja uključuje biološke, psihoterapijske i socioterapijske metode. Nakon akutne faze liječenja (često hospitalnog), u fazi stabilizacije bolesti, nužna je rehabilitacija i psihosocijalne intervencije, uz psihoterapiju.

Cilj liječenja treba biti oporavak. Postizanje oporavka uključuje sljedeće ciljeve: sigurnost za oboljelog i druge osobe, otklanjanje ili smanjenje psihotičnih simptoma i poremećenog ponašanja, izgradnju terapijskog odnosa s oboljelim i članovima obitelji, plan oporavka od akutne epizode, praćenje psihičkog stanja pacijenta, prevenciju ozljeda, minimiziranje traume, skraćeno odgađanje liječenja, optimalno farmakološko liječenje, liječenje deficitarnih simptoma i komorbidnih stanja kao što su depresija, anksioznost, panični poremećaj i ovisnost o psihoaktivnim tvarima, uspostavljanje realne nade, omogućavanje prihvatljivog modela objašnjenja što je to psihoza, kako se liječi i koliko je vremena potrebno za oporavak, potporu obitelji u smanjenju stresa i poboljšanju obiteljskog funkcioniranja, poticanje prilagodbe te psihosocijalnog i funkcionalnog oporavka i suradnje u liječenju, poticanje ranog prepoznavanja prve epizode i identificiranje čimbenika koji prethode epizodi, olakšanje pristupa drugim potrebnim službama povezanih s mentalnim zdravljem te općim medicinskim i socijalnim sustavom. Terapijski plan temelji se na sveobuhvatnoj procjeni psihobiosocijalnih potreba.

Brojna istraživanja govore o učinkovitosti psihoterapije u liječenju pacijenata s prvom psihotičnom epizodom. Obično se radi kombinacija suportivnih i eksplorativnih elemenata, što ovisi o tome koje je intenzitet psihotičnih simptoma i kapacitet osobe za psihoterapiju. Na putu do oporavka psihoterapijsko liječenje  treba se bazirati na pronalaženju nade, ponovnom uspostavljanju identiteta, pronalaženju smisla u životu i preuzimanje odgovornosti za oporavak. Psihoterapija je važna kako bi se reducirali negativni simptomi i može biti ključna kako bi se spriječila ponovna pojava simptoma i oštećenja u životnom funkcioniranju. Posebnu pažnju zahtijeva period nakon otpusta s bolničkog liječenja jer je u prva dva tjedna nakon izlaska iz bolnice rizik od samoubojstva najveći.