Danas je vjerojatnost da će bolesnik s dijagnosticiranim rakom prostate, bez obzira na klasifikaciju rizika progresije bolesti i/ili smrtnosti, biti podvrgnut radikalnom kirurškom liječenju ili radikalnoj radioterapiji (zračenju) oko 80%.

Sva dosadašnja nastojanja na ranoj dijagnostici raka prostate, osobito u sredinama u kojima je ona sustavno provođena, evidentno su postigla neke efekte. Bolest se dijagnosticira u ranijim fazama razvoja, kada je ona znatno manje agresivna u velike većine bolesnika (to ne mora nužno vrijediti za oboljele mlađe od 65 godina!). Znatno se smanjio broj bolesnika s lokalno uznapredovalom ili metastatskom bolešću kada je izlječenje nerealno. Postoje naznake kako se i specifična smrtnost (od raka prostate) smanjuje u sredinama u kojima su dosljedno provođena načela rane dijagnostike.
Međutim, pojavili su se i novi problemi koji iziskuju prilagodbu paradigme liječenja raka prostate. Tako se bolest dijagnosticira i u svojoj vrlo ranoj, indolentnoj, fazi i otkrivaju se tzv. beznačajni karcinomi koji se ne bi nikada, tijekom života oboljeloga, niti manifestirali. Razvidno je kako liječenje takvih oblika karcinoma ne donosi nikakve dobrobiti bolesniku. Ovdje govorimo o engleskom terminu „overdiagnosis“. Kad postoji pretjerana dijagnosticiranost, jasno je da će ona neizbježno rezultirati i pretjeranim liječenjem (engl., „overtreatment“). Danas je vjerojatnost da će bolesnik s dijagnosticiranim rakom prostate, bez obzira na klasifikaciju rizika progresije bolesti i/ili smrtnosti, biti podvrgnut radikalnom kirurškom liječenju ili radikalnoj radioterapiji (zračenju) oko 80%.
Danas je urologu-kliničaru, pod teretom kontradiktornih zaključaka različitih opsežnih studija, sve teže utemeljeno preporučiti bolesniku optimalan terapijski pristup. Svakako je jasno da se znatna proporcija bolesnika liječi aktivno, pretjerano agresivno u odnosu na rizike koje njihov rak prostate sobom nosi. Radi se o bolesnicima s rakom prostate niskog rizika. Da bi se taj problem racionalno riješio pribjegava se strategiji „aktivnog nadzora“. O čemu se radi? U bolesnika u kojih je rak prostate dijagnosticiran, a njegove ga karakteristike (uz dob i komorbiditet samog bolesnika) svrstavaju u skupinu karcinoma prostate niskog rizika, ne poduzima se aktivno liječenje nego se daljnji razvoj ili stagnacija takvog raka prostate redovito prate ponavljanjem PSA svaka 3 mjeseca te ponovnom biopsijom prostate za godinu dana. Time se omogućuje na vrijeme raspoznati prve znake eventualne progresije postojećeg raka, što se događa u oko jedne četvrtine bolesnika tijekom 8 godina u programu aktivnog nadzora. U međuvremenu, ostale bolesnike (njih 75%!) koji ne pokazuju znake progresije nego stagnacije bolesti, pošteđuje se nepotrebnog agresivnog kirurškog ili radioterapijskog liječenja koje im ne donosi dobrobit.
U toku programa aktivnog nadzora indikacija za terapijsku intervenciju, odnosno kirurško ili radioterapijski liječenje, je podvostručenje PSA u razdoblju od 3 godine (ili kraćem) i /ili ukoliko se u ponovljenoj biopsiji nađe malignije tkivo karcinoma nego na prvoj biopsiji (Gleasonov zbroj 7 ili viši). Podvostručenje PSA se viđa u 20%, a povećanje Gleasonovog zbroja u histološkom nalazu u svega 5% bolesnika u kojih je učinjena ponovna biopsija tijekom aktivnog nadzora. Tako dolazimo do opažanja, koje je potvrđeno i analitičnim studijama, da se oko trećine bolesnika iz skupine aktivnog nadzora podvrgava aktivnom liječenju.
Psihološki problem nikako ne treba zapostaviti u ovoj situaciji jer se određena proporcija bolesnika vrlo slabo nosi sa spoznajom da imaju rak, a ništa se ne poduzima u smislu liječenja. Racionalna objašnjenja liječnika, kako se u njih radi o raku niskog rizika i da je rizik agresivnog liječenja i mogućih komplikacija istog veći, jednostavno su nedovoljna i bojazan pobjeđuje. Od svih bolesnika koji su bili uključeni u strategiju aktivnog nadzora, njih oko 10% zahtijeva aktivno liječenje i to iz psiholoških razloga.