Ova operacija vrlo česta u kirurškom opusu urologije pa samo na Klinici za urologiju KBC Sestre milosrdnice učinimo oko 250 radikalnih prostatektomija godišnje.

   Radikalna prostatektomija je operacija kojom se liječe bolesnici oboljeli od raka prostate, a koji je još uvijek lokaliziran na prostatu. Izraz „ograničen na prostatu“ predmnijeva da se bolest nije proširila na regionalne limfne čvorove niti dala udaljene metastaze. Ova operacija vrlo česta u kirurškom opusu urologije pa samo na Klinici za urologiju KBC Sestre milosrdnice učinimo oko 250 radikalnih prostatektomija godišnje.

    Svaka operacija, pa i ova, opterećena je mogućnošću nastajanja kirurških komplikacija. Opće kirurške komplikacije (krvarenje, infekcija, oteklina, usporeno cijeljenje rane pa i potreba za hitnom re-operacijom) mogu nastati kod svakovrsne operacije. Radikalna prostatektomija, međutim, dodatno je opterećena mogućim nastankom inkontinencije i impotencije. Impotencija je gotovo redovita, zbog neizbježnog oštećenja mikrovaskulature zdjelice i neurovaskularnih struktura, a kako se većinom radi o starijim muškarcima, već ioako slabijeg libida i erekcijskog potencijala, najčešće i ireparabilna. Inkontinencija je, prema navodima medicinskih knjiga, javlja u svega 6-8% operiranih, ali treba naglasiti da ta učestalost umnogome ovisi o definiciji samog pojma „inkontinencija“.

   U nekim slučajevima radi se doista o totalnoj ili barem značajnoj inkontinenciji i moguće je kasnije provesti dodatni kirurško liječenje sa ciljem uklanjanja ili barem ublažavanja postojeće inkontinencije. Učestalost takve inkontinencija, koja zahtijeva dodatno kirurško liječenje, u dobroj se mjeri podudara s knjiškim urološkim izvorima o postprostatektomijskoj inkontinenciji uopće, a kreće se u rasponu od 6-9%. Međutim, nisu svi bolesnici, koji navode inkontinenciju kao problem ili sebe smatraju inkontinentnima, kandidati za takvo liječenje.

   Postoji nekoliko preduvjeta koji SVI moraju biti ispunjeni da bi se od operacije mogao očekivati povoljan rezultat. Najprije, od same radikalne prostatektomije mora proći najmanje godinu dana tokom koje se inkontinencija ne smanjuje jer je to vrijeme potrebno da bi se uretralni sfinkter (mišić „zatvarač“ mokraćne cijevi), uz redovitu fizikalnu terapiju, oporavio od kirurške traume. Upravo u toj godini u ogromne većine bolesnika se inkontinencija znatno smanji ili nestane. Dalje, inkontinencija treba biti značajno, a to obično mjerimo potrebom za brojem velikih inkontinencijskih uložaka (predložaka) dnevno – bolesnik ih treba najmanje 4 /dan. Svaka postoperativno provedena radioterapija kontraindicira operaciju jer je šansa postizanja kontinencije minimalna ili nikakva. Bitan je i odgovor na pitanje „postoji li noćna inkontinencija“? Ako je nema, bolesnik nije kandidat za kirurško otlanjanje inkontinencije, kao niti onaj bolesnik koji može kontrakcijom voljnog sfinktera uretre prekinuti mlaz mokraće odnosno nakratko zaustaviti mokrenje. Konačno, urolog koji donosi i procjenjuje indikaciju svakako predoperacijski treba učiniti ciljanu uretrocistoskopiju kojom će procijeniti postoji li uopće na mjestu oslabljelog sfinktera mogućnost koaptacije (priljubljivanja, stezanja, zatvaranja) stijenki uretre. Ako taj test pokaže da kopatacije nema, niti pri pokušaju svjesne i namjerne kontrakcije sfinktera, izgledi za uspjeh operacije su gotovo nikakvi.