Mokraćni mjehur (lat., vesica urinaria) je vrlo često sijelo maligne bolesti. Osobito su mu podložni radnici u industiji koja koristi anilinske boje i pušači.

Mokraćni mjehur (lat., vesica urinaria) je vrlo često sijelo maligne bolesti. Osobito su mu podložni radnici u industiji koja koristi anilinske boje i pušači. Češće obolijevaju muškarci. Postoji, prema stupnju malignosti i životne ugroze, čitav spektar različitih oblika te bolesti. Razlog visokoj učestalosti (prevalenciji) među urološkim bolestima su učestali recidivi relativno bezazlenih formi koje ipak nose ime „rak prijeznog epitela“ (lat., carcinoma transitiocellulare; engl., trasitinal cell cancer), a najčešće se viđaju u mokraćnom mjehuru.

    Kod onih bezazlenijih oblika (niski stupanj malignosti i zanemariva mogućnost progresije) najveći je problem visoka stopa recidiviranja nakon kirurškog uklanjanja transuretralnom resekcijom (TUR).  Oni tumori srednje malignosti ne samo da pokazuju sklonost recidiviranju nego i progresiji bolesti sa svakim slijedećim recidivom. Ta progresija očituje se povećanom sklonošću tumora da raste u dubinu stjenke mokraćnog mjehura jer mu stanice postaju sve zloćudnije. Konačno, treća skupina, su tumori koji su vrlo zloćudni od početka svog rasta (oko 30% svih tumora mjehura) pa najčešće već pri prvom postavljanju dijagnoze budu opsežni i zahvaćaju duboko u mišićni sloj mjehura (fonetski – vezike).

    Intravezikalno liječenje se primjenjuje kod prve dvije skupine tumora sa ciljem smanjenja učestalosti recidiva (u prvoj skupini) te smanjenja vjerojatnosti progresije (u drugoj grupi). Navedeni oblik liječenja (intravezikalna terapija) provodi se nakon kirurškog odstranjenja samog tumora. Odstranjenjem, i patohistološkom analizom tkiva, dobijamo podatke o stupnju malignosti stanica tumora te o dubini penetracije. Ta dva podatka stratificiraju rak mjehura u kategorije rizika i prema njima (kao i dobi, spolu, općem stanju bolesnika i eventualnim kirurškim komplikacijama) se indicira potreba  i vrsta intravezikalne terapije.

   Tehnički gledano, kroz kateter se aplicira u mokraćni mjehur lijek koji onda ima trostruki cilj: 1) eliminirati ostatne „plutajuće“ maligne stanice, 2) spriječiti njihovu ponovnu implantaciju na mjestu resekcije (znatno češće) ili na okolnu zdravu sluznicu i 3) spriječiti već započete maligne transformacije u stanicama koje još nisu oku kirurga vidljive. Bilo bi idealno da lijek ostane u mokraćnom mjehuru barem dva sata, a nakon toga se sadržaj mjehura ispušta kateterom ili, ako je ovaj već ranije odstranjen, prirodnim mokrenjem.

    Načelno, postoje dvije vrste lijekova za takvu primjenu. Jedno je intravezikalna kemoterapija gdje se lijek daje na opisan način jednokratno unutar 24 sata od operacije ili se aplikacije nastavljaju, obično, u tjednim intervalima do ukupne doze koju preporuči urolog. Kemoterapija se koristi kod nižeg stupnja agresivnosti tumora.  Drugi oblik lijeka se također primjenjuje intravezikalno, a radi se o imunoterapiji – apliciranje suspenzije BCG (Bacillus Calmette-Guérin) – oslabljenog uzročnika tuberkuloze. Imunoterapija se provodi kroz minimalno 6 tjednih aplikacija iako postoji i tzv. terapija održavanja koja je mnogo dugotrajnija ali se prorjeđuju intervali apliciranja.