Velika većina (cca 85%) takvih solidnih, tkivnih izraslina na bubregu je maligno – neki oblik (najčešće adenokarcinom) raka bubrega.

Tumor bubrega je tkivna (solidna) izraslina bubrega za razliku od ciste koja je izraslina ali šuplja i najčešće ispunjena tekućinom. Velika većina (cca 85%) takvih solidnih, tkivnih izraslina na bubregu je maligno – neki oblik (najčešće adenokarcinom) raka bubrega.

Angiomiolipom (AML) je jedan od, relativno malobrojnih, benignih tumora bubrega. Na neki način možemo govoriti o pretjeranom, nekontroliranom rastu pojedinih normalnih tkivnih struktura u bubregu (tzv. hamartom). To su krvne žile (angio), mišićni elementi (mio) i zrelo masno tkivo (lipom). Sada smo razjasnili i sam naziv tumora. Češće se javlja u žena i to u srednjoj životnoj dobi. Postoje dvije različite skupine bolesnika. U prvih, koji boluju i od bolesti zvane tuberozna skleroza (lat., sclerosis tuberosa) AML se pojavljuje u oba bubrega istodobno i to kao multifokalni (višestruki) tumori. Oni su obično asimptomatski i mali. Druga skupina oboljelih su oni koji nemaju tuberoznu sklerozu ali imaju AML. U njih je taj tumor obično samo na jednom bubregu, unifokalan i pokazuje tendenciju znatnijeg rasta. Taj rast tumora može katkad biti praćen posve nespecifičnim simptomima, koji najčešče i nisu posljedica samog tumora, a on se u velikoj većini slučajeva otkrije slučajno prilikom CT abdomena ili ultrazvučne pretrage učinjene iz nekog sasvim drugog razloga.

AML je jedini tumor bubrega u kojeg se već samom CT pretragom može postaviti „histološka“ dijagnoza odnosno CT s visokom pouzdanošću otkiva da se radi baš o AML a ne nekom drugom tumoru. Razlog tome je zrelo masno tkivo, kao sastavnica građe AML-a, koje se tokom CT pretrage vrlo pouzdano raspoznaje. Rijetka pojava tkiva tog tumora u limfnim čvorovima ne predstavlja metastazu u te limfne čvorove (regionalno širenje tumora) već pojavu multicentričnog rasta tumora.

Angiomiolipome u sklopu tuberozne skleroze potrebno je samo redovito, jednom godišnje, kontrolirati i pratiti njihov eventualni rast. U onih drugih bolesnika, koji nemaju tuberoznu sklerozu, AML ima znatno veću tendenciju rasta pa je redovita kontrola potrebna češće. Naime, jedina ozbiljna opasnost angiomiolipoma je njegova spontana ruptura s naglim krvarenjem, koje može biti i vitalno ugrožavajuće, i razvojem velikog hematoma oko bubrega (perirenalni hematom). AML manji od 4 cm i dalje je potrebno samo pratiti jer je vjerojatnost rupture i njezinih ozbiljnijih posljedica zanemariva. Međutim, tumori koji narastu na 5, 6 i više centimetara iziskuju liječenje sa ciljem prevencije spomenute opasne spontane rupture.

Liječenje uključuje klasičnu otvorenu operaciju kojom se, po mogućnosti, odstranjuje samo tumor ili, u rjeđem slučaju, i čitav bubreg. Druga terapijska mogućnost je embolizacija krvnih žila koje opskrbljuju tumor čime se postiže njegova nekroza („sušenje“) ili barem smanjenje veličine. U zaista velikih tumora katkad se učini embolizacija, sa ciljem smanjenja tumorske mase, a potom se, u kirurški povoljnijim okolnostima, tumor uklanja klasičnom otvorenom kirurgijom.