VBubreg se sastoji od bubrežnog tkiva (parenhima) i svog izvodnog sustava -kanalnog sustava. Parenhima stvara urin a kanalni sustav ga dalje provodi mokraćovodom u mokraćni mjehur.

Bubreg se sastoji od bubrežnog tkiva (parenhima) i svog izvodnog sustava -kanalnog sustava. Parenhima stvara urin a kanalni sustav ga dalje provodi mokraćovodom u mokraćni mjehur. Kad govorimo o tumoru bubrega primarno mislimo na tumore parenhima bubrega (engl. renal cell carcinoma – RCC)  iako postoje i tumor kanalnog sustava o kojima ovdje neće biti riječi.

Dakle, govoreći o tumoru bubrega podrazumijevamo primarno solidne, tkivne izrasline parenhima bubrega koje su maligne u većine slučajeva (cca 85%) – karcinomi, rak bubrega. Maligni tumor može imati i dominantno cističnu strukturu (cistični karcinomi). Cista bubrega je vrlo česta bolest i najčešće je benigne naravi, okrugla i ispunjena tekućim sadržajem. Ima li takva cista u sebi solidnih (tkivnih) elemenata, raste mogućnost malignosti a tu vjerojatnost kvantificiramo klacifikacijom ciste metodom Bosniak na temelju CT-urografije koja predstavlja i krunsku pretragu u dijagnostici tumora bubrega.

Rak bubrega čini svega 2-3% svih malignih tumora čovjeka. Nešto je češći u muškaraca (1,5:1), a najčešće se pojavljuje u šestom desetljeću života. Klasični trijas simptoma (bol, krv u mokraći i tvorba koja se palpira) danas se rijetko viđa jer se, napretkom dijagnostike, ta bolest dijagnosticira u znatno ranijim fazama – kad je tumor manji. Tako je danas većina dijagnosticiranih tumora manja od 7 cm (stadij T1), a svega 21% tumora se dijagnosticira u uznapredovaloj fazi. Rak bubrega najčešče metastazira u pluća i kosti, a širenje limfnim putevima je dosta varijabilno. Načelno se može reći – što je tumor manji i njegov metastatski potencijal (opasnost metastaziranja) je manji.

O naravi tumora bubrega, a time i o prognozi, možemo pouzdano suditi tek nakon kirurškog odstranjenja, nakon što se učini mikroskopska, patohistološka analiza i dobije dijagnoza (PHD). Tumori bubrega su u pravilu sporo napredujući. Postoje, naravno, vrlo maligne iznimke ali one zaista rijetke.

Osobito u vrijeme aktualne pandemije virusom Covid-19 vrijedno je istaknuti kako tumor bubrega raste prosječno 0,3-0,8 cm godišnje, a to je poznato iz studija u kojima je praćen prirodni tijek te bolesti u neoperiranih bolesnika. Takvim sporim rastom tumoru su potrebne 3-4 godine da bi podvostručio svoj volumen koji je imao u času dijagnosticiranja. Ovo su podaci koji uvjerljivo rak bubrega (kao i npr. rak prostate ili rak štitne žlijezde) svrstavaju u skupinu sporo progresivnih tumora. U sadašnje vrijeme pandemije kad su, iz shvatljivih razloga, kirurške aktivnosti svedene samo na hitna stanja, a ranije planirane operacije odgođene, vrijedno je još jednom naglasiti kako sva medicinska znanja suglasno upućuju da odgoda operacije od nekoliko tjedana, pa i mjeseci, neće bitno utjecati na operabilnost i izlječivost ranije dijagnosticiranog tumora bubrega, u ogromne većine bolesnika.

Želim u zaključku naglasiti kako načelno tumori bubrega ni po čemu ne slijede prirodni tijek brzo progresivnih karcinoma (npr. rak želuca, jednjaka i sl.).