Dijagnostika mokraćnih infekcija može uključivati različite oblike postupaka – od bazične anamneze i kliničkog pregleda – nadalje. Urinokultura ja zapravo kolokvijalni, i najčeše upotrebljavani, naziv mikrobiološku analizu urina sa ciljem bakteriološke dijagnostike mokraćne (urinarne) infekcije. Još se može upotrebljavati i naziv bakteriološka obrada urina odnosno kauzalna dijagnostika urinarne infekcije. Sličan naziv – koprokultura – koristi se i označava bakteriološku analizu stolice (fecesa) sa ciljem dijagnostike crijevnih infekcija. Bolesnici vrlo često nejasno razlučuju laboratorijski mikroskopski pregled sedimenta centrifugiranog urina i urinokulturu odnosni bakteriološku analizu urina.

Dok se prvom metodom mogu vidjeti bakterije, ali ne i njihova vrsta i broj, već samo prisustvo leukocita kao posljedični upalni odgovor na prisustvo bakterija (odnosno upalu), urinkulturom primarno tragamo za bakterijama, uzročnicima infekcije, te nam je cilj točno odrediti njihov broj i vrstu te osjetljivost ili rezistenciju na antibiotike. Prisustvo bakterija u urinu se naziva bakteriurija, a određivanje osjetljivosti na antibiotike antibiogram. Prisustvo leukocita može se odrediti i orijentacijskim kvalitativnim testom leukocitne esteraze koristeći tzv. testne trakice za analizu urina. Istim trakicama može se procijeniti i prisustvo bakterija nitritnim tesom. Većina uropatogenih bakterija posjeduje enzim – nitratnu reduktazu – kojom prevode nitrate u nitrite. Upotreba tog testa trakicom ima i limitacije – neće detektirati enterokoke, stafilokoke ni Pseudomonas aeruginosa budući da oni ne posjeduju spomenuti enzim.

Prilikom određivanja broja i vrste bakterija u urinu klasičnom urinokulturom važno je znati da na optimalan rezultat analize uteče kvaliteta uzorka, njegova pohrana i transport pa tek onda sam postupak mikrobiološke analize. Idealno je koristiti drugi mlaz prvog jutarnjeg urina ili drugi mlaz urina koji je minimalno 4 sata bio u mokraćnom mjehuru. Taj drugi mlaz (cca 50 ml) treba izmokriti i sterilnu posudu koja se potom zatvori poklopcem na navoj, a pri tome striktno paziti da se spolovilom ili prstima ne dotiče unutrašnjost posude ili unutrašnja strana poklopca. Takav uzorak treba što prije, unutar dva sata, transportirati u mikrobiološki laboratorij i započeti postupak analize ili ga odložiti u frižider na +4°C maksimalno do 24 sata.

Po prijemu uzorka u mikrobiološki laboratorij provodi se makroskopska evaluacija, mikroskopska analiza i urinokultura. Postoje i semikvantitativni testovi s gotovim, pripremljenim hranilištima, tzv. podlogama, za bakterije (Uricult, Uriline i sl.). Takva pločica se prelije ili umoči u urin i inkubira 16 – 24 sata na temperaturi od 37°C i time se može odrediti broj bakterija, ali za određivanje vrste i osjetljivosti na antibiotike neophodno je tako inkubirani materijal dalje klasičko mikrobiološki analizirati sa ciljem identifikacije vrste bakterije te njezine osjetljivosti na pojedine antibiotike.

Bakteriološkom analizom urina otkrivaju se bakterija, njihova vrsta i količina te osjetljivost, baš tog soja koji raste na hranilištu, na određene antibiotike. Ova je metoda i dalje nezamjenjiva u dijagnostici mokraćnih infekcija, a pojam signifikantne bakteriurije (broj CFU – Colony Forming Units), odnosno ≥10⁵ postoji još od sredine 50-ih godina prošlog stoljeća što govori da se u tom broju bakterije dalje spontano množe bez obzira na okolnosti.