Infekcije mokraćnog sustava se nalaze u skupini najčešćih infektivnih bolesti. Mokraćne infekcije su raznorodna grupa bolesti koje se prezentiraju kliničkim znacima upale mokraćnog mjehura, bubrega, prostate, mokraćne cijevi te epididimisa i testisa.

Infekcije mokraćnog sustava se nalaze u skupini najčešćih infektivnih bolesti. Mokraćne infekcije su raznorodna grupa bolesti koje se prezentiraju kliničkim znacima upale mokraćnog mjehura, bubrega, prostate, mokraćne cijevi te epididimisa i testisa. One se međusobno razlikuju etiologijom, epidemiologijom, lokalizacijom, simptomima i načinu liječenja te mogućnosti komplikacija i prognozom. Radi se o vrlo čestim kliničkim stanjima u praksi liječnika obiteljske medicine, infektologa, interniste i urologa. Iako mokraćni sustav može biti zahvaćen širenjem mikroorganizama krvlju (hematogeno) ili limfom, najčešći način kolonizacije mokraćnog sustava je retrogradno širenje infekcije mokraćnom cijevi u gornje dijelove urinarnog trakta što se osobito odnosi na crijevne bakterije (E. coli i druge enterobakterije).

Osim gore navedenih bolesti, koje imaju svoje specifične kliničke slike, može postojati i prisustvo bakterija u mokraći koje ne dovodi do pojave simptoma, a takvo stanje se naziva „asimptomatska bakteriurija“. Potrebno je napomenuti i spolno prenosive infekcije koje uzrokuju Mycoplasma, Ureaplasma Chlamydia, Trichomonas, Neisseria gonorhoeae i Humani papilom virus (HPV). Najčešće se takve infekcije prezentiraju kao upala mokraćne cijevi (uretritis), upala prostate (prostatitis) ili epididimisa (epididimitis). Neki tipovi HPV mogu dovesti i do malignih promjena vrata maternice.
Nadalje je vrlo važno razlikovati nekomplicirane i komplicirane infekcije. Nekomplicirane se javljaju u zdravih ljudi i to većinom u žena zbog anatomske građe i odnosa zdjeličnih organa. Komplicirane infekcije podrazumijevaju postojanje neke druge, funkcijske ili organske, bolesti mokraćnog sustava koja podupire nastanak i podržava infekciju (npr. kamenac, malformacija mokraćnog sustava, dijabetes, druge kronične bolesti koje slabe otpornost organizma …).

Najčešća nekomplicirana infekcija je svakako cistitis u žena (upala mokraćnog mjehura) kojeg u više od 80% slučajeva uzrokuje E. coli. Uputno je, prije propisivanja antimikrobne terapije, imati bakteriološki nalaz urina ali kako to nije uvijek moguće relativno se često antibiotik propisuje i bez nalaza antibiograma. U tim situcijama savjetuje se empirijsko liječenje upotrebom nitrofurantoina (Ninura) 2 puta dnevno po 100 mg kroz 5 dana ili ciprofloksacina (Cifloxa) 2 puta dnevno 250 mg kroz isto vrijeme. Važno je napomenuti kako je neophodno uzimati i 2-3 litre tekućine dnevno.
Zbog uzlaznog širenja bakterija mokraćnim sustavom nerijetko se razvije i upala bubrega (pijelonefritis) što je redovito praćeno pojavom općih simptoma poput visoke temperature, bolova u lumbalnim regijama, zimicom i tresavicom a kadkad i povraćanjem. Ovakvo stanje, ukoliko je infekcija nekomplicirana, može se liječiti u kućnim uvjetima a antibiotik prvog izbora empirijske terapije je ciprofloksacin (Ciflox) ali sada u dozi od 2 puta dnevno 500 mg u trajanju od 10 dana.

Nerijetko nekomplicirane infekcije u žena uporno recidiviraju pa je potebno profilaktičko uzimanje niskih doza antibiotika kroz dulje vrijeme. Svakako je prethodnu infekciju potrebno prethodno izliječiti, a to potvrditi s dva nalaza sterilne urinokulture u razmaku od 1-2 tjedna. Tada možemo početi s profilaksom gdje se najčešće propisuje nitrofurantoin (Ninur) jednom dnevno u dozi od 50 ili 100 mg. Postoji i tzv. postkoitalna profilaksa gdje se nitrofurantoin (Ninur) uzima nakon spolnog odnosa i to samo jedna tableta od 100 mg.
Bolesnici koji boluju od šećerne bolesti, kao i oni koji uzimaju imunosupresivnu terapiju, osobito su izloženi nastanku i širenju mokraćnih infekcija. Gotovo četvrtina žena s dijabetesom ima značajnju količinu bakterija u urinu a najčešće se radi o enterobakterijama ili Klebsielli. Trudnice su osobito izložene rizinku nastanka mokraćne infekcije i to najčešće cistitisa s rizikom progresije u upalu bubrega. Ukoliko trudnica nema simptome ali u mokraći ima više od 1000 bakterija u mililitru („više od 10 na treću“) savjetuje se uzimati nitrofurantoin (Ninur) 2 puta dnevno po 100 mg kroz 3-5 dana.

Urološke bolesti koje se dodatno kompliciraju infekcijom zahtijevaju otklanjanje primarnog uzroka, odnosno podležeće bolesti, i to najčešće kirurškim putem. U takvim okolnostima potrebno je najprije ukloniti opstrukciju nastalu zbog konkrementa, strikture ili uvećane prostate ali naravno istodobno liječiti i infekciju gdje skupina fluoriranih kinolona (npr. ciprofloksacin – Ciflox) ima vrlo važnu ulogu. Ukoliko se radi o urološkim operacijama koje nisu praćene infekcijom, dakle uz sterilni urin, koristi se tzv. perioperativna profilaksa jednom dozom antibiotika najčešće prilikom uvođenja u anesteziju. Ukoliko se zahvat radi bez anestezije, kao što je biopsija prostate, profilaksa se daje oralno i to ciprofloksacin (Ciflox) 2×500 mg dan prije biopsije, na dan biopsije i još tri dana kasnije.

Druge urološke bolesti kao što su uretritis, prostatitis i epididimitis često se liječe i drugim antibioticima, ponekad i u kombiniranom obliku terapije, ali u slučaju lošijeg terapijskog učinka nerijetko se koriste i fluorirani kinoloni – ciprofloksacin (Ciflox) a kasnije u prevenciji recidiva nitrofurantoin (Ninur).

U bolesnika koji trajno imaju urinarni kateter antibiotska terapija nije potrebna ukoliko se ne pojave simptomi infekcije, koja nužno postoji već par dana nakon postavljanja katetera. Najčešće su to visoka temperatura te zimica i tresavica a vrlo često se razvije i epididimitis.

Važno je naglasiti kako je uz svako antibiotsko liječenje mokraćne infekcije neophodno uzimati mnogo tekućine, a sve vrste uretralnih i ureteralnih katetera odstraniti što prije, odnosno čim okolnosti to dozvole.