Epilepsija (ἐπιληψία (epilēpsía) – “napadaj”) je relativno česti kronički neurološki poremećaj kojeg karakteriziraju napadaji. Ti napadaji su prolazni znakovi i/ili simptomi abnormalne, intenzivne ili hipersinkrone neurološke aktivnosti mozga.

Epilepsija (ἐπιληψία (epilēpsía) — “napadaj”) je relativno česti kronički neurološki poremećaj kojeg karakteriziraju napadaji. Ti napadaji su prolazni znakovi i/ili simptomi abnormalne, intenzivne  ili hipersinkrone neurološke aktivnosti mozga. Oko 50 milijuna ljudi širom svijeta imaju epilepsiju i gotovo dva od tri novootkrivena slučaja otkrivena su u zemljama u razvoju. Epilepsija postaje učestalija među ljudima s povećanjem dobi.

Epilepsija je obično kontrolirana, ali ne i lijekovima izlječiva bolest. U svakom slučaju, preko 30% ljudi s epilepsijom imaju nekontrolirane napadaje čak i uz najbolje dostupne lijekove. U ovakvim teškim slučajevima valja uzeti u obzir i kirurške metode.  Ne traju svi epileptički sindromi do kraja života, neki oblici se pojavljuju u određenim fazama djetinjstva, odnosno odrastanja. Epilepsija se ne treba shvaćati kao jednostavni poremećaj već kao složenu bolest s različitim simptomima, a koji svi uključuju epizode električne aktivnosti u mozgu te brojne napadaje.

Klasifikacija

Epilepsije se klasificiraju na pet načina:

• po uzroku (etiološki),
• po vidljivoj manifestaciji napadaja-tzv. seizmologiji,
• po lokaciji u mozgu iz koje napadaji potječu,
• kao dio diskretnih, nedefiniranih sindroma te
• po uzročniku koji pokreće napadaje, kao što su čitanje ili muzika.

1981. Međunarodna Liga Protiv Epilepsije (ILAE) predložila je klasifikacijsku shemu za pojedinačne napadaje koji su najčešće javljaju. Klasifikacija je osnovana na kliničkom promatranju i EEG-u, a ne na temelju patofiziologije ili anatomije.

Tipovi napadaja

Tipovi napadaja su primarno svrstani prema tome da li je izvor napadaja smješten u bilo kojem dijelu mozga (djelomični ili fokalni napadaji) ili distribuirani (generalizirani napadaji).

Djelomični napadaji su nadalje, podijeljeni prema opsegu zahvaćenosti svijesti. Ako je svijest nezahvaćena tada je riječ o jednostavnom djelomičnom napadaju, u protivnom riječ je o složenom djelomičnom (psihomotornom) napadaju.

Djelomični napadaji se mogu širiti unutar mozga- proces poznat kao sekundarna generalizacija.

Generalizirani napadaji su podijeljeni prema tome djelovanju na tijelo, ali svi uključuju gubitak svijesti. Tu su uključeni nedostatak napadaja, mioklonički, klonički, tonički, toničko-klonički i atonički napadaji.

Djeca mogu razviti ponašanje koje se lako zamijeni za epileptičke napadaje, ali koji nisu dio epilepsije. To uključuje:

• nepažljivo buljenje,
• benigni drhtaji (kod djece mlađe od dvije godine, obično kada su umorna ili uzbuđena),
• ponašanje koje nosi određenu ugodu (klimanje, udaranje glavom…) te
• tzv. „poremećaji prelaženja“ (trzanje glavom, često kao odgovor na težak stres kao fizičko zlostavljanje). Ovaj se poremećaj može razlikovati od epilepsije jer se epizode nikad ne javljaju za vrijeme sna i ne uključuju inkontinenciju ili samoozljeđivanje.

Epileptički sindromi

Koliko postoji tipova napadaj toliko postoji i tipova epilepsije. Klasifikacija epilepsije obuhvaća više informacija o osobi i epizodama nego o samim pojedinačnim napadajima kao što su kliničke karakteristike i očekivani uzroci.

Epilepsijski sindrom može biti podijeljen na benignu Rolandičku epilepsiju, epilepsiju frontalnog režnja, infantilne spazme, juvenilnu miokloničku epilepsiju, Lennox-Gastautov sindrom, Landrau Kleffnerov sindrom, mitohondrijske poermećaje, progresivnu miokloničku epilepsiju, Rasmussenom sindrom, limbičku epilepsiju, fotosenzitivnu epilepsiju, itd.

Kod klasifikacije za utvrđivanje tipa epilepsije bitni su sljedeći faktori: tip napadaja, dob ispitanika, EEG nalaz, terapija i prognoza. Najraširenija klasifikacija dijeli epilepsijski sindrom po lokaciji, distribuciji napadaja i uzroku. Simptomatski su podijeljene u epilepsije vezane uz lokaciju, generalizirane epilepsije i epilepsije nepoznate lokalizacije.

Epilepsije vezane uz lokaciju, ponekad se zovu djelomične ili fokalne epilepsije, koje se šire iz jednog epileptičkog žarišta. Generalizirane epilepsije, suprotno, šire se iz mnogo nepovezanih mjesta/žarišta (multifoklana epilepsija) ili epileptičkih krugova koji uključuju cijeli mozak.  Epilepsije nepoznate lokalizacije ostaju nejasne u smislu nastaju li iz jednog dijela mozga ili se šire iz više epilepsijskih krugova.

Epilepsijski sindrom može se podijeliti i prema uzroku. Tako postoje idiopatska, simptomatska i kriptogena epilepsija. Pretpostavlja se da idiopatska epilepsija nastaje zbog genetskih poremećaja koji su doveli do promjene osnovne neurološke regulacije. Simptomatska epilepsija nastaje iz epileptičke lezije bilo ona lokalna, kao primjerice nekakav tumor, ili kao posljedica metaboličkog poremećaja, koji je doveo do opsežnog oštećenja na mozgu. Kriptogene epilepsije posljedica su lezija koje je teško ili nemoguće otkriti tijekom evaluacije.

Uzroci epilepsije

U dijagnostici epilepsije bitni su napadaji koji se spontano pojavljuju. No, određeni epilepsijski sindromi trebaju pokretače, tzv. okidače, da bi se pojavio napadaj. Ovakav oblik bolesti se zove refleksna epilepsija (npr. Fotosenzitivna epilepsija može biti ograničena na napadaje za koje je okidač bljesak svjetla).

Zapravo bljesak svijetla i hiperventilacija se mogu koristiti klinički kod EEG kao okidači koji pomažu potaknuti epileptički napadaj i tako pomoći u dijagnostici. Ostali okidači (emocionalni stres, spavanje, alkohol, febrilne bolesti) samo mogu pomoći ili potaknuti nastanak napadaja prije no uzrokovati ga. Utjecaj svakog od okidača ovisi o epilepsijskom sindromu.

U određenim dobnim skupinama postoje zajednički uzročnici epilepsije.

• za neonatalnog razdoblja i novorođenčadi najčešći uzroci epilepsije su hipoksično-ishemička encefalopatija, infekcije CNS-a, trauma, prirođene anomalije na mozgu i metabolički poremećaji,
• u ranom djetinjstvu relativno česti su febrilni napadaji. Oni mogu biti uzrokovani CNS infekcijama i traumama,
• kroz djetinjstvo uglavnom se očituju simptomi dobro definirane epilepsije,
• u pubertetu u odrastanju, simptomi su posljedica lezija na CNS-u. Idiopatska epilepsija je u ovoj dobi nešto rjeđa. Ostali uzročnici u ovoj dobi su stres, trauma, infekcije CNS-a, tumori na mozgu te
• u starijoj dobi vrlo čest uzrok nastanka epilepsije su cerebrovaskularne bolesti, dok nešto rjeđi su uzrok tumori na CNS-u, traume glave, degenerativne bolesti koje se javljaju u starijoj dobi primjerice demencija.