Razumljivo je da nas ozbiljna dijagnoza ozbiljno uzdrma. I oboljele osobe, kao i njihovu okolinu. I često se dogodi greška da bolest u potpunosti preotme kontrolu nad životom, ali i nad svakim razgovorom. A nije mudro da se baš sve vrti oko bolesti i nije ni zdravo stalno razmišljati o bolesti. Niti je zdravo da to radi oboljela osoba, a niti je korisno da ih okolina svede na bolest. Dakle, ne mora svako pitanje biti o bolesti. Ne mora čak ni prvo pitanje u danu biti o bolesti.

Naravno, ne govorim da treba negirati stvarnost. Ako se razboljela vaša voljena osoba, naravno da treba priznati tu činjenicu. Ali ne trebate ih svesti na bolest i ne trebate ih gledati samo kroz bolest, ali ni primarno kroz bolest.

Moja najbolja prijateljica Ljiljana Pranjić koja je srčano i časno vodila 21-godišnju bitku s rakom, znala je reći: Ja nisam moja bolest! Moja bolest jest dio mene. Ali ja sam toliko, toliko, toliko, toliko više od toga.

Mi smo svi veći od prepreka na našim putevima.

To što se nije svodila na bolest ne znači da ju je negirala, već samo da je priznavala ostali dio sebe. U svojim očima ona je bila i hrabra i voljena i estetski osvještena i pasionirana plesačica i prijateljica i ženstvena i kontrolfrikasta i uporna i posvećena žena s integritetom…

I bolesna.

Uz sve to.

U svojim očima ona nije bila prvo bolesna žena pa onda tek sve ostalo. Nije se tako doživljavala i nitko je iz njezine najbliže okoline nije tako doživljavao. Vjerujem da je to i bio jedan od razloga zašto je toliko jasno ukorijenila smisao u svoje 54 godine. Iako joj je bolest obilježila veći dio odraslog života nije obilježila veći dio nje. Bolest je bila dio njezine stvarnosti, ali ne i najvažniji dio njezine stvarnosti. I koliko god mi nedostaje i koliko god i dalje boli njezin odlazak, ljudi moji, ona je istinski živjela. Ona je isisala i zadnju srž smisla iz života. I odletjela…

A jedan od razloga što se uspješno nosila s bolešću i što je uzela maksimum iz života sigurno je i taj što nije samu sebe svela na bolest.

Dakle, ne mora se svako pitanje okoline vrtjeti oko nečije bolesti – simptoma, težine i svih izazova koje ozbiljna dijagnoza svakako nosi sa sobom.

Sjetite se savjeta iz jedne ranije kolumne o postavljanju otvorenih pitanja svojim voljenima… Mnogo je bolje pitati “Što bi voljela danas raditi”, nego “Je li ti danas bolje”, i još s onim tugaljivim tonom sažalijevanja…

Zato sam u još jednom ranijem tekstu napisao da pratite njihov ritam. Ako žele raditi nešto kreativno, pridružite im se ako vam to dobro ide ili im zaželite zabavu u tome. Žele li u šetnju u neki zabačeniji dio grada gdje neće svi buljiti u njih, recite da ćete ih odvesti. Žele li gledati komediju, i to je sasvim u redu, dapače. Nije zdravo da vi 24/7 guglate sve o bolesti i tražite čudotvorne lijekove niti da oni to rade. Niti da samo čitate o mogućim simptomima liječenja. Niti vi niti vaši voljeni koji se bore za zdravlje.
Apsolutno je u redu istražiti sve mogućnosti i raditi ono što možete da pomognete, ali ne mora se svaka aktivnost vrtjeti oko bolesti. Umjesto toga, bolje je da se što više vaših aktivnosti vrti oko života! Da svojim voljenima pomognete da što više zdravoga prožive u određenom danu.

Uglavnom, cilj je pronaći ravnotežu između poistovjećivanja s bolešću i ignoriranja bolesti.

Nije poanta da 24/7 razmišljate o bolesti. To vrijedi i za oboljele i za sve članove okoline. Ali nije poanta ni da ignorirate bolest jer tako nećete unaprijediti svoju tvornicu lijekova. Dakle, važno je vidjeti što srce i um mogu napraviti da povećaju šansu uspješnog nošenja s bolešću. Važno je, ponekad i presudno. Naravno da to nije vaša primarna zadaća. To je primarna zadaća oboljele osobe, ali svi članovi okoline mogu pomoći ili odmoći u tome.

I zato nije zdravo da svaki razgovor s oboljelima počinje i završava s bolešću. Čak ni za vrijeme teških dana. Naravno da će tada bolest više diktirati kako će se osjećati oboljela osoba jer ne možeš ignorirati slabost ili mučninu ili umor ili mentalnu izmaglicu… Ali i u teškim je danima važno ne svesti oboljele samo na to. I opet – to je važno i za njih i za vas kao okolinu.

I zato ih nemojte gledati kroz okular bolesti, nego kroz okular života!

NJihovog totaliteta. Kroz sve ono što jesu. Bolest jest činjenica njihova života, ali nije jedina pa ni najvažnija činjenica. Samo je u ovom trenutku možda najglasnija činjenica ili najvidljivija. Pogotovo ako ne gledate dušom.

Ali ako gledate dušom, onda ćete vidjeti sve u njima. I ljubav, i strah, i nade, i vrline i mane, i snove i strasti, i nesigurnosti i brojna otvorena pitanja… Sve što i inače čini osobu.

Bruno Šimleša (1979.) autor je 10 knjiga iz područja popularne psihologije i duhovnosti. Po struci je sociolog, a diplomirao je 2003. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Prijašnje knjige u kojima je fokus bio na odnosu prema sebi i ljubavi kao što su Ljubavologija i Škola života jedne su od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i regiji. Njegovi su naslovi objavljeni i u Sloveniji, Srbiji, Makedoniji i Albaniji, a ukupno je prodano više od 200.000 primjeraka. (P)ostati zdrav je njegova prva knjiga s fokusom na zdravlje.

Tema nije odabrana slučajno jer više od 15 godina pomaže oboljelima od raka da se nose sa svim izazovima pa je dio tih iskustava prenio i u ovoj knjizi, ali se oslonio i na zaključke brojnih znanstvenih istraživanja koja dokazuju utjecaj uma na tijelo.

Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom. Kao malo dijete liječio se od trombocitopenije na Odjelu dječje hematologije i onkologije. Iz tog vremena pamti poseban odnos s doktorom Tiefenbachom čiji je pristup bio presudan faktor za kreiranje Bruninog odnosa prema zdravlju.

Dvije godine vodio je emisiju Svaki dan, dobar dan na Hrvatskoj televiziji i redovito surađuje s brojnim medijima u Hrvatskoj i regiji. U braku je 14 godina i ponosni je tata predivne dvanaestogodišnjakinje čijoj generaciji želi da se mudrije brine za svoje zdravlje što je glavni cilj ove knjige.