Od kada je svijeta i vijeka, ljudi nastoje predvidjeti spol svojeg potomstva.

U većini slučajeva to je zabava ne samo za roditelje, nego i za njihovu obitelj, prijatelje, suradnike u radnom okruženju, ali isto tako i za slučajne prolaznike. Iako smo svjedoci nezamislivim otkrićima u medicini i znanosti općenito, predviđanje spola djeteta i dalje je u sferi apstrakcije. No, možda je i bolje tako. Na stranu zabavne situacije oko pogađanja spola; posljedice uplitanja čovjeka u određivanje spola mogle bi biti katastrofalne. Pogledajmo kakva su narodna vjerovanja, kako se začne djevojčica ili dječak.

Što narodna predaja kaže, kako začeti djevojčicu ili dječaka?

U 18-om stoljeću u Francuskoj su muškarci stavljali omču na desni ili lijevi testis, ovisno o tome jesu li željeli djevojčicu ili dječaka. Naime, ako su željeli dječaka, stezali bi lijevi testis, jer se vjerovalo kako spermiji iz desnog testisa garantiraju muškog potomka i obratno. Vjerovanje kako spolni odnosi tijekom punog mjeseca garantiraju ženski spol, a spolni odnosi tijekom ostalih mjesečevih mjena muški spol najdugovječnije je.

Kineska civilizacija i u ovome je otišla daleko. Naime, sistematični Stari Kinezi su stvorili tzv. Kinesku mapu pretkazivanja spola, koja u obzir uzima godine majke i mjesec u kojem je došlo do trudnoće. Novijeg su datuma preporuke za ostvarivanje potomstva točno određenog spola koje u obzir uzimaju vrijeme spolnog odnosa i ovulaciju, pa tako imamo dvije preporuke za začeće muškog fetusa. Jedna kaže kako je veća vjerojatnost začeća muškog fetusa što je spolni odnos bliže trenutku ovulacije, a druga kako će do začeća muškog fetusa vjerojatno dovesti spolni odnos 4-6 dana prije porasta bazalne temperature.

Naravno, sve navedeno nema nikakvo uporište u znanosti, ali, priznat ćemo, zabavno je i na ovaj način gledati na (buduću) trudnoću.

Medicina i znanost

Osim ovih „preporuka“ za ostvarivanje potomstva željenog spola, postoje i načini tzv. genetskog inženjeringa. Takvo programiranje spola fetusa korisno je i primjenjuje se u svijetu u točno određenim indikacijama (npr. kod nekih teških genetskih oboljenja u obitelji i slično), kada doista možemo biti zadivljeni što sve medicina i znanost mogu. Naravno, kriteriji su vrlo rigorozni, postupak je i zakonski reguliran, no etičke dvojbe postoje. Jer, znanost u „krivim rukama“ može dovesti do nesagledivih i štetnih posljedica, kojih možda u datom trenutku pojedinac nije svjestan.

Budući roditelji, ako imaju vremena i volje, neka se zabave prethodno napisanome i nakon devet mjeseci usporede koliko su narodna vjerovanja istinita.

Želimo vam ugodne trenutke u ostvarivanju roditeljstva, uz ovaj mali memento.