Koronarografija ili koronarna angiografija je invazivna dijagnostička metoda kojom se uz pomoć rengenskog zračenja direktnim ubrizgavanjem kontrasta prikazuju koronarne arterije koje opskrbljuju srce krvlju.

Na taj se način utvrđuje njihova morfologija i eventualna patologija. Nakon koronarografije može se u određenim slučajevima odmah pristupiti intervenciji s ugradnjom posebne potpornice (stenta). Zadnjih 15-tak godina posebnu važnost imaju urgentne perkutane koronaronarne intervencije (eng. primary percoutaneus coronary intervention – pPCI) u bolesnika s akutnim infarktom miokarda sa ST elevacijom. Infarkt je uzrokovan začepljenjem koronarne arterije trombom,  hitnom intervencijom ponovo se uspostavlja protok krvi, smanjuje oštećenje srca, značajno poboljšava preživljenje bolesnika i smanjuje invaliditet.

U Hrvatskoj je od 2005.g. uspostavljena posebna mreža pPCI koja je danas jedna od najbolje organiziranih u Svijetu. Tako da ukoliko doživite infarkt bilo gdje na teritoriju Hrvatske i dođete do najbliže bolnice brzo će vam biti organiziran transport i liječenje pPCI u najbližoj za to specijaliziranoj ustanovi.

Koronarografija se izvodi u sterilnim uvjetima tako da se u lokalnoj anesteziji u jednu od punkciji dostupnih arterija stavlja posebna plastična uvodnica kroz koju se zatim izmjenjuju specijalizirani kateteri. Klasičan pristup je punkcijom natkoljenične arterije u preponi desne odnosno rjeđe lijeve noge pri čemu bolesnik mora strogo mirovati na leđima.

Tijekom procedure potrebno je primjeniti antikoagulans (najčešće heparin) i najčešće je prije vađenja uvodnice iz femoralne arterije potrebno pričekati uspostavu normalne koagulacije (što nakon ugrađivanja stent-a može iznositi 4-6 sati). Rjeđe se primjenjuju posebni uređaji za „zatvaranje“ krvne žile. Nakon vađenja uvodnice potrebno je učiniti hemostazu ručnim pritiskom ili uz pomoć posebnog aparata za kompresiju kroz 20-tak minuta. Na kraju je pored flastera, potrebno postaviti elastični povoj i vrećicu s pijeskom a bolesnik mora mirovati na leđima još 24 sata. Usprkos svemu lokalni hematomi se javljaju u 5-10% slučajeva.

Iako je sama tehnika poznata od 1970-tih, tek se zadnjih godina, a posebice unazad 3-5 g. koronarografije sve više izvode putem palčane (radijalne) arterije preko zapešća lijeve ili desne ruke. Sama dijagnostika odnosno intervencija tim pristupom najčešće nije značajnije ograničena te se u većini slučajeva može učiniti sve isto kao i pristupom preko preponskih arterija. Ipak zahvat predstavlja veliko olakšanje za bolesnike jer se uvodnica iz ruke vadi neposredno po završetku koronarografije.

Na mjesto punkcije stavlja se posebna plastična narukvica koja se skida nakon 6 sati. Bolesnik je cijelo vrijeme pokretan, ne mora strogo mirovati na leđima, a može se i otpusti iz bolnice dan ranije nego nakon klasične koronarografije. Komplikacije zbog potencijalnog krvarenja su također rjeđe i manje opasne. Najveća prednost transradijalnog pristupa upravo je kod najtežih bolesnika s infarktom miokarda sa ST elevacijom. Tako i nove Europske smjernice liječenja bolesnika s infarktom miokarda preporučaju radijalni pristup ispred femoralnog u pPCI ukoliko je operater vješt u toj metodi.

Učestalost transradijalnog pristupa u Hrvatskoj je u stalnom porastu, trenutačno se takvim pristupom napravi 30-40% koronarografija i koronarnih intervencija. U Invazivnom laboratoriju KBC Sestara milosrdnica smo prije 8 godina započeli primjenivati transradijalni pirstup, a prošle godine je na taj način učinjeno preko 90% svih koronarografija.

Od početka 2011.g. je postavka laboratorija promijenjena na lijevi radijalni pristup i od tada pa do danas je postotak bolesnika s infarktom miokarda kojima je intervencija učinjena radijalnim pristupom porastao s 65 na 87%. Inače je od 1.mj.2011.g. pa do kraja 5.mj.2014.g. u KBC Sestara milosrdnica ukupno učinjeno 1010 urgentnih koronarnih intervencija u bolesnika s infarktom miokarda sa ST elevacijom. Od toga je 42% bolesnika direktno primljeno u našoj hitnoj službi a 58% je transportirano u sklopu Hrvatske mreže pPCI iz nama suradnih bolnica (OB Sisak i OB Karlovac). Transradijalnim pristupom je učinjeno 74% (lijevim 80% a desnim 20%) dok  je femoralnim pristup korišten u 26% bolesnika.

Uspjeh i trajanje procedure, vrijeme i količina zračenja kao i količina utrošenog kontrasta se nije značajno razlikovala između lijevog i desnog radijalnog te između femoralnog i lijevog radijalnog pristupa. Naravno da je za savladavanje radijalnog pristupa bilo potrebno određeno vrijeme učenja koje nije trajalo dulje od godine dana. Svoje rezultate (poznate i kao CROSS-STEMI – CROatian Single center Study in STEMI patients) objavili smo na intervencijskim AIM Radial kongresima u New Yorku (2013.g.) i Chicagu (2014.g.).

Radijalni pristup predstavlja veliku prednost za bolesnika zbog olakšane i ranije mobilizacije nakon koronarografije te značajno manjeg broja vaskularnih komplikacija. S druge strane nešto je teži za operatera zbog vremena potrebnog da se nauči i savlada nova metoda. Svakako, u budućnosti možemo očekivati sve veći postotak transradijalnih procedura kako u Hrvatskoj tako i u Svijetu