Epilepsiju možemo definirati kao paroksizmalni poremaćaj funkcije središnjeg živčanog sustava koji je ponavljajući, stereotipan i povezan sa sinkroniziranim  neuronalnim izbijanjem. To je jedna od najčešćih kroničnih.

Epilepsiju možemo definirati kao paroksizmalni poremaćaj funkcije središnjeg živčanog sustava koji je ponavljajući, stereotipan i povezan sa sinkroniziranim  neuronalnim izbijanjem. To je jedna od najčešćih kroničnih neuoloških bolesti – smatra se da oko 50 milijuna ljudi u svijetu boluje do epilepsije. Klinički,epileptički napadi se razlikuju fenotipski , odnosno različita je klinička slika kojom se manifestira  napad. Osnovno je prije započinjanja terapije, pokušati što točnije odrediti  klinički fenotip ili epileptički sindrom, pri čemu se služimo klasifikacijom epilepsije . Jedna od priznatih klasifikacija epilepsija je klasifikacija ILAE ( engl. International League Against Epilepsy) iz 1981. godine te se još uvijek koristi u svakodnevnom radu . Prema toj klasifikaciji, epilespije dijelimo u na parcijalne ili generalizirane. Parcijalne možemo podijeliti na napade s elementarnom ili kompleksnom simptomatologijom (sa sekundarnom generalizacijom ili bez nje) , a generalizirane dijelimo u generalizirane toničko-kloničke atake, tipične i kompleksne apsanse, mioklone atake i atoničke atake.

Velika pomoć u postavljanje dijagnoze epilepsije odnosno kliničkog fenotipa epilepsije je elektroencefalografija, a dodatno se kod svakog bolesnika koristi i magnetna rezonanca mozga, koju je neophodno učiniti po posebnom protokolu za epilepsiju, posebno za one vrste epileptičkih napada koji se vrlo teško kontroliraju i uz primjenu više vrsta antiepileptika , a takvih je prema podacima iz literature 25 do 40 %.
Prognoza bolesti je uglavnom dobra, prosječno trajanje bolesti iznosi 10 godina;  u 50 % oboljelih bolest traje i manje od 2 godine, a u 20-30 % oboljelih traje doživotno.

Uz pravodobno započeto liječenje i optimalni izbor antiepileptika ili njihove kombinacije, 75 % oboljelih može biti bez napada i živjeti jedan kvalitetan život. Naravno , pri odabiru antiepileptičke terapije , treba voditi računa o specifičnoj populaciji koju čine žene u generativnoj dobi i starije dobne skupine.

Danas na tržištu postoji velik broj antiepileptika, od takozvane prve generacije antiepileptika do novije četvrte generacije antiepiletika.
Jedan od antiepileptika novije četvrte generacije je lamotrigin. Prema svom mehanizmu djelovanja spada u inhibitore o voltaži ovisnih ionskih natrijskih kanala. Lijek ima široki  spektar djelovanja te su njegove indikacije: parijalne i generalizirane epilepsije, simptomatske ili idiopatske, te epileptičke encefalopatije. Može se koristiti u monoterapiji ili u politerapiji pri čemu je postebno učinkovit u kombinaciji s valproatom. Lijek se ne preporuča jedino kod mioklonizama, koje može agravirati.

Lamotrigin je dobro podnošljiv lijek , no vrlo je važna pravilna titracija lijeka: početna je doza 25 mg/dan,  za 2 tjedan poveća se na 50 mg/dan, zatim se svaka 1-2 tjedna povećaza za 50 mg do doze 100-200 mg podijeljeno u dvije dnevne doze.  Posebno je važno vrlo polagano uvoditi lamotrigin u kombinaciji sa valproatom koji inhibirajući metabolizam lamotrigina produžuje njegov poluživot u povćeava koncentraciju lamotrigina u plazmi. Također, ako lamotriginin dodajemo u već postojeću terapija sa karbamazepinom ili ga uključujemo istovremeno, mogu se javiti simptomi neurotoksičnosti karbamazepina.

Općenito, lamotrigin ima relativno malo nuspojava: u 10 % bolesnika može se javiti osip (posebno u  kombinaciji sa valproatom), zatim galvobolje, mučnine, vrotlgavice, dvoslike, anksioznosti, te rijetko idiosinkratske reakcije. Što se tiče primjene lamotrigina u trudnica, rizik za pojavu malforamcija je 3,2 % , dok je kod terapije valproatom 6,2 %, a kod terapije metilfenobarbitalom 3,7 %. Smatra se da je izuzetno važno primijeniti monoterapiju ako je to moguće te redovito uzimanje folatima 4-6 mg/dan  tijekom trudnoće kako bi se smanjio postotak malformacija. U starijoj životnoj dobi lijek je dobro podnošljiv , ne inducira jetrene enzime, a mogućnost nuspojava se smanjuje  ako se liječenje započinje nižim dozama uz postupno povećanje doze te posebno kod monoterapije. Indikacijsko područje su i tu parcijalni i generalizirani epileptički napadaji.

Iskustva s Belupovim Arvindom su vrlo pozitivna, učinkovitost i bioraspoloživost lijeka ne razlikuje se od originala  te se zato lijek koristi u gore navedenim indikacijama u našim neurološkim ambulantama.