Kallmannov sindrom je genetski poremećaj karakteriziran anosmijom (potpuna nesposobnost prepoznavanja mirisa) ili hiposmijom (smanjena sposobnost prepoznavanja mirisa) te hipogonadizmom – smanjenom.

Kallmannov sindrom je genetski poremećaj karakteriziran anosmijom (potpuna nesposobnost prepoznavanja mirisa) ili hiposmijom (smanjena sposobnost prepoznavanja mirisa) te hipogonadizmom – smanjenom  funkcijom žlijezda da proizvode spolne hormone (FSH i LH). Abnormalnosti gena uzrokuju defekt u dijelu mozga koji se naziva hipotalamus, s posljedičnim smanjenjem otpuštanja GnRH (engl. “gonadotropin-releasing hormone” – gonadotropin otpuštajući hormon) te spomenutih gonadotropina (FSH i LH). Kallmanov sindrom se naziva još hipotalamički hipogonadizam, obiteljski hipogonadizam s anosmijom te hipogonadotropni hipogonadizam, reflektirajući mehanizam nastajanja te bolesti.
Ovaj je sindrom prvi put opisan u literaturi 1944. god. (Franz Josef Kallman, Am J Ment Defic, 1943-1944). Sindrom se javlja rijetko, u oko 1:10 000 muškaraca i 1:50 000 žena. Interesantno je napomenuti da poznati američki jazz pjevač Jimmy Scott boluje od navedenog poremećaja, kojemu i duguje posebnu visinu glasa (kontraalt).
U Kallmannovom sindromu GnRH neuroni ne migriraju ispravno iz tzv. olfaktorne plakode (receptora u nosu) u hipotalamus za vrijeme intrauterinog razvoja. Olfaktorni bulbus također se ne razvija u punom obliku, što rezultira hiposmijom ili anosmijom.
Kallmanov sindrom nasljeđuje se X-vezano recesivno – postoji defekt KAL-1 gena, na kromosomu Xp22.3. Navedeni gen kodira adhezijsku molekulu anosmin-1, koja je odgovorna u migraciji GnRH neurona u hipotalamus i isto tako u migraciji olfaktornih neurona iz olfaktornog bulbusa u hipotalamus. Navedene mutacije dokazane su u 11-14% pacijenata s Kallmannovim sindromom. Osim navedenog načina nasljeđivanja, u  literaturi se opisuje i autosomno dominantno te autosomno recesivno nasljeđivanje. Autosomno dominantno nasljeđivanje u dodatnih 10% slučajeva povezuje se s mutacijom FGFR-1 gena („fibroblast growth factor receptor 1”) na kromosomu 8 (8p12), koji se ponekad naziva KAL-2 gen. Genetika ovog sindroma još uvijek predstavlja veliko područje istraživanja ostavljajući 70% slučajeva s nepoznatom mutacijom gena. Postoje i sporadični slučajevi, bez jasne pozitivne obiteljske anamneze.
Anosmija odnosno hiposmija je kongenitalni poremećaj – prisutna je od rođenja. U muškaraca se simptomi hipogonadizma prezentiraju zakašnjelim pubertetom, kao i u žena (primarna amenoreja), uz nedostatak sekundarnih spolnih obilježja. Sindrom može biti povezan i s drugim kliničkim simptomima, uključujući smetnje vida (sljepoća za boje ili optička atrofija), gluhoću, rascjep nepca, kriptorhizam, bubrežne malformacije (ageneza bubrega), te poremećaje pokreta (engl. „mirror movement disorder”). Međutim, još nije jasno da li ti simptomi imaju isti uzrok kao hipogonadizam i anosmija.
U liječenju se koristi hormonska nadomjesna terapija. Poradi rizika razvoja osteoporoze u neliječenih muškaraca i žena preporuča se učiniti denzitometriju svake 2-3 godine. Bitno je napomenuti da je ovaj sindrom povezan sa socijalnom stigmom te u nekim slučajevima psihičke, poglavito emocionalne tegobe mogu nadvladati fizičke smetnje. Često se javljaju anksiozni i depresivni poremećaji, koji zahtijevaju psihijatrijski tretman.

Literatura

• Fichna P, Fichna M, Zurawek M, Nowak J. Hypogonadotropic hypogonadism due to GnRH receptor mutation in a sibling. Endokrynol Pol 2011;62(3):264-7.
• Kallmann FJ, Schönfeld WA, Barrera SE. The genetic aspects of primary eunuchoidism. Am J Ment Defic 1943-1944;48:203-36.
• MacColl G, Bouloux P, Quinton R. “Kallmann syndrome: adhesion, afferents, and anosmia”. Neuron 2002; 34 (5): 675–8.
• Ribeiro RS, Vieira TC, Abucham J. Reversible Kallmann syndrome: report of the first case with a KAL1 mutation and literature review. Eur J Endocrinol 2007;156(3):285-90.