Meningiomi su najčešći benigni tumori u području središnjeg živčanog sustava. Potječu od moždane ovojnice  arahnoideje, koja   prekriva mozak i leđnu moždinu.  Iako je većina meningioma benigna, ti tumori mogu sporo rasti dok ne postanu vrlo veliki, ako se ne otkriju, a na nekim mjestima mogu biti ozbiljno onesposobljavajući. Drugi oblici meningioma mogu biti agresivniji. Većina bolesnika  razvije jedan meningiom; međutim, neki bolesnici  mogu razviti nekoliko tumora koji rastu istovremeno na drugim mjestima mozga ili leđne moždine. Meningiomi se mogu gradirati u 1, 2 ili 3 stupanj ovisno o svojim biološkim karakteristima; odnosno brzini rasta. Meningiomi 1. stupnja sporo rastu i imaju manju vjerojatnost vraćanja  nakon tretmana. Većina meningioma je stupnja 1. Meningiomi 2. stupnja sporo rastu, ali je vjerojatnije da će se vratiti (ponoviti) nakon liječenja. Meningiomi 3. stupnja vrlo su rijetki. Brže rastu i imaju veće šanse za povratak nakon liječenja.

Rizični čimbenici

Rizik od meningioma raste s godinama s dramatičnim porastom nakon 65 godina, s najvećom stopom u osoba u 70-im i 80-im godinama. Djeca u dobi od 0-14 godina su pod najmanjim rizikom. Meningiom je oko tri puta češći kod žena nego kod muškaraca. Uzrok meningioma nije u potpunosti razjašnjen, ali postoje neki čimbenici rizika: zračenje, hormon progesteron, pretilost i neurofibromatoza tipa 2. Meningiomi su češći kod žena, zbog čega se pretpostavlja ženski hormoni mogu igrati ulogu. Neke studije su također sugerirale vezu između raka dojke i rizika od meningioma povezanog s ulogom hormona. Neurofibromatoza tip 2 je rijedak, nasljedni poremećaj živčanog sustava. Osobe s neurofibromatozom tipa 2 često dobivaju benigne tumore živaca po cijelom tijelu. Visok indeks tjelesne mase (BMI) je utvrđeni čimbenik rizika za mnoge vrste tumora, a veća prevalencija meningioma među pretilim osobama uočena je u nekoliko velikih studija. Ali odnos između pretilosti i meningioma nije u potpunosti jasan.

Koji su simptomi?

Budući da su meningiomi obično sporo rastući tumori, često ne uzrokuju vidljive simptome sve dok nisu prilično veliki. Neki meningiomi mogu ostati asimptomatski tijekom čitavog života.  Znakovi i simptomi ovise o veličini i mjestu tumora. Meningiomi se mogu prezentirati s:

-Glavoboljama

-Gubitkom njuha

-Slabošću ekstremiteta

-Smetnjama govora

-Epileptičkim napadima

-Promjenama osobnosti ili ponašanja

-Zbunjenošću

-Gubitkom sluha

-Poremećajima vida.

Kako se dijagnosticiraju meningeomi

Može biti teško dijagnosticirati meningiome iz nekoliko razloga. Budući da je većina meningioma sporo rastuća i prvenstveno pogađaju odrasle, simptomi mogu biti toliko suptilni da ih bolesnik i/ili liječnik mogu pripisati normalnim znakovima starenja. Dodatna zbrka je da neki od simptoma povezanih s meningiomima također mogu biti posljedica drugih zdravstvenih stanja. Pogrešna dijagnoza nije neuobičajena i, zapravo, može potrajati nekoliko godina do ispravne dijagnoze. Za dijagnosticiranje meningioma, neurolog će provesti temeljit neurološki pregled. Sofisticirane tehnike snimanja mozga (MR) mogu pomoći u dijagnosticiranju meningioma. Ponekad je jedini način da se postavi konačna dijagnoza meningioma putem biopsije. Neurokirurg izvodi biopsiju kako bi dobio tkivo za pregled. Neuropatološki se može točno utvrditi vrsta  tumora te njegov stupanj te ovisno o tome  preporučiti odgovarajuće kliničko liječenje.

Koje su mogućnosti liječenja meningeoma?

Liječenje meningioma ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući:

-Veličinu i mjesto meningioma

-Brzinu rasta

-Dob bolesnika kao i cjelokupno zdravlje.

Aktivno liječenje nije potrebno za sve bolesnike s meningiomom. Mali, sporo rastući meningiom koji ne uzrokuje znakove ili simptome možda neće zahtijevati liječenje. U tom slučaju potrebno je pratiti kliničko stanje te pratiti da li postoji rast meningeoma.

Meningiomi su prvenstveno benigni tumori s definiranim granicama koji omogućuju potpuno kirurško uklanjanje, što nudi najbolju šansu za izlječenje. Neurokirurg otvara lubanju kroz kraniotomiju kako bi omogućio potpuni pristup meningiomu. Cilj operacije je potpuno uklanjanje meningioma, uključujući vlakna koja ga pričvršćuju na omote mozga i kosti. Međutim, potpuno uklanjanje može nositi potencijalne rizike koji mogu biti značajni, osobito kada je tumor zahvatio moždano tkivo ili okolne vene. Iako je cilj operacije uklanjanje tumora, na prvom mjestu je očuvanje ili poboljšanje neuroloških funkcija bolesnika. Kod bolesnika koji nemaju simptome ili su simptomi blagi kao i kod starijih bolesnika s vrlo sporo napredujućim simptomima te kod bolesnika  za koje operativno liječenje nosi značajan rizik promatranje redovitim pregledima i magnetskom rezonancom može biti terapija izbora.  Osim operativnog zahvata koristi se i terapija zračenjem odnosno  stereotaktička radiokirurgija (Gamma Knife). Suprotno svom nazivu, radiokirurgija ne uključuje skalpele ili rezove. Radiokirurgija se obično obavlja u ambulantnim uvjetima za nekoliko sati. Radiokirurgija može biti opcija za osobe s meningiomima koji se ne mogu ukloniti konvencionalnom operacijom ili za meningiome koji se ponavljaju unatoč liječenju. Terapija zračenjem koristi visokoenergetske rendgenske zrake za ubijanje stanica tumora i   za smanjenje tumora. Cilj terapije zračenjem je uništiti sve preostale stanice meningioma i smanjiti mogućnost da se meningiom ponovno pojavi. Ovaj tretman ima tendenciju manjeg oštećenja tkiva u blizini tumora.

Prognoza

U odraslih je dob bolesnika u trenutku postavljanja dijagnoze jedan od najsnažnijih prediktora ishoda. Općenito, što je bolesnik mlađi, to je  prognoza bolja. Općenito je bolji ishod ako se cijeli tumor kirurški ukloni; međutim, to nije uvijek moguće zbog mjesta tumora.

Meningeomi su najčešći tumori središnjeg živčanog sustava koji su često benigni.  Većina meningioma raste vrlo sporo, često tijekom mnogo godina bez izazivanja simptoma. U nekim slučajevima, njihov učinak na susjedno moždano tkivo, živce ili žile može uzrokovati ozbiljnu invalidnost. Budući da većina meningioma raste sporo, često bez ikakvih značajnih znakova i simptoma, ne zahtijevaju uvijek hitno liječenje i mogu se pratiti tijekom vremena.