Generalizirani anksiozni poremećaj jedan je od najčešćih psihičkih poremećaja, a karakterizira ga stalni doživljaj neodređenog straha i iščekivanje da će se dogoditi nešto loše.

Ovakva pojava anksioznosti razlikuje se od normalne reakcije na svakodnevne stresore po tome je kronična, traje dulje vremena i preplavljujućeg je intenziteta.

Radi pojačane aktivnosti autonomnog živčanog sustava javljaju se i tjelesni simptomi uključujući: pojačano znojenje, drhtanje ili tresavicu, ubrzan rad srca, osjećaj nedostatka zraka, otežano disanje, nelagodu u prsima, suha usta, proljev, mučninu, vrtoglavicu, osjećaj nestabilnosti ili ošamućenosti, strah od gubitka kontrole, strah od smrti, neizmjenične valove vrućine i topline u tijelu, osjećaj napetosti i uznemirenosti, mravinjanja u tijelu, napetost u mišićima, otežano gutanje, pojavu „knedle” u grlu, smetnje koncentracije.

Kod generaliziranog anksioznog poremećaja ne pojavljuju se „napadi panike“, već osoba ne može prestati razmišljati i stalno se iznova prisjećati različitih stvari koje ju brinu. Ponekad se čini kao da takve misli uopće nisu prisutne, no razlog je tome što prevladava osjećaj tjeskobe.

Takve osobe pretjerano brinu oko svega, sklone su uvijek očekivati katastrofični ishod, a svaki događaj predstavlja im razlog za zabrinutost. Dan im prolazi u pretjeranoj brizi i napetosti, iako su poticaji minimalni. Osjećaj tjeskobe može varirati tijekom dana ili postoje određeni dani kada se osoba osjeća „bolje“ ili „lošije“. U blažim slučajevima osoba uspijeva održati socijalno i radno funkcioniranje, a iako ne izbjegava određene situacije, ipak ima poteškoća u ispunjavanju najjednostavnijih dnevnih aktivnosti.

Učestalost javljanja ovog poremećaja u općoj populaciji je oko 5%, a dva puta je češći kod žena. Početak je obično u ranoj dobi, a simptomi se mogu razvijati polaganije nego u drugim anksioznim poremećajima.

Uzroci ovog poremećaja još su uvijek nedovoljno poznati, no uključuju promjene neurotransmitora (serotonina, dopamina i noradrenalina), genetske i okolinske (gubitak bliske osobe, pojava bolesti, stres) čimbenike i crte ličnosti.

Prije postavljanja konačne dijagnoze liječnik mora razlučiti da li se radi o psihičkim ili tjelesnim problemima. Važno je također identificirati eventualno istovremeno postojanje drugih poremećaja (npr. alkoholizma, depresije i dr.) koji u tom slučaju imaju prednost u liječenju. Određene tjelesne bolesti također mogu izazvati anksioznost, a najčešći su gastroezofagealni refluks (GERD), srčane bolesti, hipotireoza i menopauza. 

Generalizirani anksiozni poremećaj najčešće se liječi kombinacijom medikamenata i kognitivno-bihevioralne terapije. Od lijekova se koriste benzodiazepini koji imaju umirujuće, anksiolitičko djelovanje i antidepresivi (najčešće buspiron, venlafaksin, sertralin, paroksetin, escitalopram i citalopram). Primjena medikamenata neće izliječiti anksiozni poremećaj, no može ga staviti pod kontrolu.

Psihoterapija ima važnu ulogu u liječenju. Kognitivno-bihevioralna terapija je vrlo korisna u liječenju ovog poremećaja, a važne su i tehnike relaksacije. Terapija pomaže da se osoba ne osjeća anksiozno čitavo vrijeme, no uvijek postoji sklonost da takva osoba ponovo postane anksiozna, osobito u novim stresnim situacijama. Kako bi se umanjile anksiozne smetnje preporuča se izbaciti ili smanjiti konzumaciju proizvoda koji sadrže kofein te redovita tjelovježba.