Mnoge osobe koje to čine vrlo su svjesne svojih ozljeda i ožiljaka, osjećaju se krive zbog svog ponašanja, pa često na razne načine (između ostalog i odjećom) prikrivaju svoje ponašanje, a mjesta na kojima se osoba samoozljeđuje često su skrivena da ih drugi ne bi vidjeli…

Samoozljeđivanje je najčešće u adolescenciji, a obično se prvi puta pojavi između 12. i 24. godine.

Često se smatra da je svrha samoozljeđivanja traženje pažnje, no na to ne treba tako jednostavno gledati. Mnoge osobe koje to čine vrlo su svjesne svojih ozljeda i ožiljaka, osjećaju se krive zbog svog ponašanja, pa često na razne načine (između ostalog i odjećom) prikrivaju svoje ponašanje, a mjesta na kojima se osoba samoozljeđuje često su skrivena da ih drugi ne bi vidjeli.

Povećan rizik samoozljeđivanja prisutan je kod osoba s autističnim spektrom poremećaja, graničnim poremećajem ličnosti, bipolarnim poremećajem, depresijom, fobijama i poremećajima ponašanja, a ponekad i kod osoba sa shizofrenijom, ovisnosti o psihoaktivnim tvarima, te Münchausenovim sindromom.

Kao glavni čimbenici koji povećavaju rizik samoozljeđivanja navode se zlostavljanje u djetinjstvu, žalovanje, problematični roditeljski i partnerski odnosi. Određen rizik nose također situacije kao što su rat, siromaštvo i nezaposlenost.

Iako osoba često ne može prepoznati poveznicu, samoozljeđivanje često postaje odgovor na duboku i preplavljuću emocionalnu bol koja se ne uspijeva razriješiti na funkcionalnije načine.

Uznemirenost može potaknuti potrebu za samoozljeđivanjem. Velik broj osoba sklono je nanijeti si ozljede nekoliko puta i prestati. No, za druge, samoozljeđivanje može postati dugotrajno, ponavljajuće ponašanje.

Motiv za započinjanje ili nastavljanje samoozljeđivanja može biti privremeno olakšanje intenzivnih emocija kao što su depresija, stres, tjeskoba, emocionalna otupjelost, osjećaj neuspjeha ili samoprezir. Može postati način nošenja ili kontroliranja boli za razliku od ranijih iskustava proživljavanja boli koju osoba nije mogla kontrolirati (npr. kada je bila žrtva zlostavljanja). Iako se ponekad događa da samoozljeđivanje može predstavljati način privlačenja pažnje i dobivanja pomoći na indirektan način, to može biti i pokušaj da se utječe na druge i manipulira njima putem emocija. No, osobe kod kojih je prisutno kronično, ponavljajuće samoozljeđivanje često ne traže pažnju i pomno skrivaju svoje ožiljke.

Često takve osobe kažu da je to način koji im pomaže da se “udalje” ili disociraju, odnosno da se otcijepe od osjećaja koji su za njih neugodni. Na taj način tjelesna bol odvlači pažnju od prvobitne emocionalne boli. S druge strane, upravo suprotno, samozljeđivanjem se može pokušati izazvati osjećaje, makar je to bolno i neugodno, za razliku od osjećaja praznine ili otupjelosti.

Bez obzira na uzroke, svakako se preporučuje potražiti pomoć stručnjaka, kako bi se rasvjetlili uzroci ovakvog ponašanja i započelo liječenje. Preporučuje se psihoterapijsko liječenje. Medikamentozna terapija se preporučuje kao dio liječenja, kada je to potrebno, nakon što se ustanovi u sklopu kojih smetnji ili poremećaja se samoozljeđivanje javilo.