Socijalnu fobiju karakterizira pretjerani strah osobe da će se osramotiti ili da će ispasti smiješna u različitim socijalnim situacijama. Naglašen je također strah te osobe da ju drugi promatraju.

U podlozi ovog poremećaja obično se nalazi nisko samopoštovanje ili strah od kritike. Najčešće se manifestira kao mučnina, drhtanje ruku, nagon za mokrenjem, strah od crvenjenja, a intenzitet simptoma ponekad može biti takav da dovede do razvoja paničnog napada. Ove smetnje u znatnoj mjeri ograničavaju svakodnevno funkcioniranje, a u pokušaju da se izbjegne osjećaj neugodnosti mogu se propustiti različite stvari kao što su započinjanje emocionalnih relacija, prihvaćanje novih zadaća ili promaknuća, različiti socijalni kontakti, itd.

Učestalost ovog poremećaja varira od 3 do 13%, a podjednako često je zastupljen kod žena i muškaraca. Obično se pojavljuje u kasnom djetinjstvu ili ranoj adolescenciji i ima tendenciju kroničnog tijeka. Istraživanja su pokazala da su roditelji takvih osoba češće patili od paničnog poremećaja. Kod generaliziranog tipa socijalne fobije osoba ima strah od različitih socijalnih situacija u kojima bi se mogla naći u središtu pozornosti drugih ljudi, odnosno općenito ima strah od komuniciranja s drugim ljudima. Može biti prisutan i strah od autoriteta.

Kod specifičnog tipa socijalne fobije prisutan je strah od jedne ili nekoliko socijalnih situacija. Uključuje strah od kontakta s određenim ljudima (npr. susret s osobom suprotnog spola ili s nepoznatim osobama), uzimanja hrane pred drugim ljudima, javnog nastupa ili govora, rukovanja, ispita i slično.
Kako bi izbjegle osjećaj „izloženosti” pred drugima, takve osobe mogu izbjegavati odlaske na plažu, u restorane ili općenito boravak u većoj skupini ljudi.

U svim ovim sitaucijama osoba ima osjećaj kao da svi gledaju u nju i procjenjuju je. U podlozi te nelagode je bojazan da će ih drugi ljudi odbaciti, ismijati ili negativno doživjeti. Dodatnu neugodnost predstavljaju tjelesni simptomi tjeskobe kao što su lupanje srca, drhtavica, sušenje usta, znojenje, probavne smetnje, osjećaj smušenosti što može dovesti do potpune “paralize”. I nakon što završi takva neugodna situacija osoba je i dalje zabrinuta i opterećena analiziranjem detalja “što je sve krivo učinila i kako je drugačije mogla postupiti”.

Trećina bolesnika sa socijalnom fobijom boluje od pridružene depresije. Socijalna fobija može se javiti i u sklopu paničnog poremećaja. Alkoholizam (i općenito ovisnost o psihoaktivnim tvarima) je također dvostruko češći nego u općoj populaciji jer se alkohol (i druga sredstva ovisnosti) često koristi kao sredstvo opuštanja u neugodnim situacijama.

U liječenju ovog poremećaja primjenjuju se psihoterapijske i farmakoterapijske metode. Korisne su metode relaksacije. Od medikamentozne terapije lijek prvog izbora su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Anksiolitici se daju privremeno, u akutnoj fazi bolesti. Koriste se također beta-blokatori koji se inače primjenjuju u liječenju povišenog krvnog tlaka, a u manjim dozama umanjuju osjećaj straha i njegove tjelesne manifestacije.