Studeni je bio mjesec posvećen zdravlju muškaraca. Prije nekoliko dana sam slušao na radiju emisiju o muškom zdravlju i „za uho mi je zapelo“ jednostavno novinarsko pitanje voditeljice emisije: „ … a recite, kako izgleda život nakon operacije prostate?“. Iako je urolog, sugovornik, detaljno obrazložio svoj odgovor, ipak smatram potrebnim i na ovom mjestu ponoviti jasno odgovore koje smo imale prilike u navedenoj emisiji čuti.

Prije svega, moramo definirati razloge i ciljeve operacije prostate. Prostata se može operirati

A) ako se radi o dobroćudnom uvećanju (tzv. BPH – benigna hiperplazija prostate) ili, nasuprot tome,

B) o raku prostate. To su dvije različite bolesti i dvije, posve različite, operacije koje imaju sasvim različitu indikaciju, metodologiju i ciljeve.

Nadalje, benigno uvećanje prostate (BPH) može iziskivati kirurško liječenje iz dva razloga – jedno je nemogućnost spontanog mokrenja (nužnost postavljanja i privremenog nošenja urinarnog katetera!), a drugo je izraženost i težina postojećih tegoba s mokrenjem. Operiramo li prostatu u čovjeka koji ne može spontano mokriti, primarni je cilj omogućiti da spontano mokri. S druge strane, operiramo li prostatu zbog izraženih tegoba s mokrenjem, iako čovjek može spontano mokriti, onda je cilj ublažiti ili anulirati postojeće tegobe.

Operiramo li prostatu zbog postojanja raka prostate onda je primarni cilj izlječenje od raka. Takvi bolesnici redovito mogu spontano mokriti uz manje ili više izražene tegobe mokrenja. Međutim, ovdje nije cilj niti omogućiti mokrenje niti smanjiti postojeće tegobe – cilj je izliječiti od raka! Kod ove vrste operacije, za razliku od operacije prostate zbog benigne hiperplazije (BPH), uklanja se čitava prostata i zdjelični limfni čvorovi.

Obje vrste operacije povezane su s određenim mogućim komplikacijama, ali najčešće i s posve uspješnim ishodima. Treba naglasiti – dobra indikacija je već pola uspješne operacije. Iako kirurško liječenje može proći sasvim bez komplikacija, zadovoljstvo bolesnika postoperacijskim učinkom posve je druga stvar,a najviše ovisi o predoperacijskim očekivanjima.

Ovdje je najvažniji predoperacijski razgovor liječnika i bolesnika i detaljno pojašnjenje realnih mogućnosti i očekivanja. Vrlo često mi liječnici tu zakažemo, ali istina je da ni svi bolesnici naprosto nisu kapacitirani shvatiti objašnjenja. Ipak, smatram da bismo mi trebali uložiti više vremena i strpljenja u razgovor s bolesnikom, a osobito onim koji se sprema na kirurško liječenje – operaciju. Trebali bismo bolesniku detaljno objasniti ciljeve operacije, moguće ishode kao i češće ili rjeđe, ali moguće, komplikacije. Tada bi bolesnik sam trebao donijeti odluku o obliku liječenja iako ja osobno preferiram da liječnik, urolog, sasvim jasno i nedvojbeno savjetuje daljnji postupak. Katkad se on nameće sam od sebe i nema mnogo manipulativnog prostora, a povremeno izbor doista ovisi o preferencijama bolesnika.