Komplikacije benignog (dobroćudnog) uvećanja prostate najčešće se smatraju i apsolutnom indikacijom za kirurško liječenje. Razvojem komplikacija ne možemo očekivati da se daljnja terapija lijekovima može provoditi uspješno.

AKUTNA RETENCIJA URINA označava stanje nemogućnosti mokrenja uz prepuni mokraćni mjehur što je najčešće praćeno jakim nagonom za mokrenjem i bolovima. Ovo stanje najčešće nastaje naglo, unutar par sati ali se može razvijati i postupno praćeno slabljenjem funkcije mokraćnog mjehura. Ukoliko je funkcija mokraćnog mjehura u cijelosti održana on će ispravno registrirati prepunjenost što će bolesnik osjetiti kao jaku potrebu za mokrenjem ali istodobno i nemogućnost pražnjenja mjehura. To i jest definicija akutne retencije urina. Ukoliko funkcija mjehura slabi postepeno mjehur može izgubiti funkciju percepcije vlastite napunjenosti i tada nagona za mokrenjem nema iako je on istodobno prepunjen – tada govorimo o kroničnoj retenciji urina. U slučaju akutne retencije, osobito ako je ona pospješena dugotrajnim sjedenjem uz konzumaciju veće količine tekućine (alkohol!), moguće je pokušati jednokratnom ili kraktkotrajnom (par dana) kateterizacijom ponovo omogućiti spontano mokrenje. U slučaju kronične retencije to gotovo nikad nije moguće jer je mjehur u međuvremenu izgubio ne samo sposobnost percepcije vlastite napunjenosti nego i mogućnost kontrakcije odnosno pražnjenja.

DIVERTIKLI MJEHURA nastaju također kao posljedica dugotrajno uvećane prostate. Radi se o  sluznici mjehura (unutarnjem sloju) koji se slabljenjem mišićnih niti (srednji sloj) uspije protisnuti između njih poput manje ili veće vreće. Tako divertikl mjehura može biti jednako velik kao i sam mokraćni mjehur. U divertiklu se uvijek zadržava određena količina urina budući da se sama sluznica ne može kontrahirati i isprazniti divertikl prilikom mokrenja. Zbog zaostajanja urina u divertiklu gotovo redovito se javljaju recidivi mokraćnih infekcija kao posljedica tog stanja. Iz tako „protisnute“ sluznice divertikla moguće je i krvarenje i nastanak kamenca u samom divertiklu. U takvim stanjima kirurška terapija (operacija prostate i divertikulektomija – odstranjenje divertikla) su nužni i jedini terapijski izbor osobito ako se radi o većem divertiklu. Male divertikle moguće je nadzirati i konzervastivnim metodama liječenja.

KAMENCI MOKRAĆNOG MJEHURA najčešće nastaju kao posljedica uvećane prostate koja predstavlja zapreku normalnog otjecanja urina iz mokraćnog mjehura. Kako se mokraćni mjehur ne može u potpunosti isprazniti, ona količina urina koja zaostaje u njemu nakon mokrenja, predstavlja pogodno tlo za tvorbu kamenca i najčešće posljedičnu infekciju. Teoretski, moguće je alkalizacijom urina otapati kamence,  ali samo one stvorene od mokraćne kiseline. Ipak najčešće se treba kirurški intervenirati. Ukoliko se radi o većem kamencu ili mnogo njih najpouzdaniji način liječenja je otvorena kirurgija i odstranjenje kamencau cijelosti. U suprotnom, moguće je zdrobiti kamenac (litotripsija) i endoskopski ulazeći instrumentima u mjehur pod kontrolom oka. To, naravno, podrazumijeva da bolesnik nakon takvog zahvata treba sam izmokriti usitnjeni kamenac.

RECIDIVNE UROINFEKCIJE najčešće se prezentiraju kao upale mokraćnog mjehura i/ili prostate ili epididimisa u starijeg muškarca s uvećanom prostatom. Tako govorimo o upali mjehura (cistitis), upali prostate (prostatitis) ili upali epididimisa (epididimitis). U muškarca se rijetko viđa izolirani cistitis, a češće se te upale prezentiraju kao prostatitis i/ili epididimitis. Osobito su prostatitis i epididimitis praćeni visokom temperaturom i bolovima dok sam cistitis ne mora rezultirati sistemskim manifestacijama. Infekcije su također vrlo blisko povezane s nepotpunim pražnjenjem mokraćnog mjehura jer onaj zaostali dio urina (kojeg bolesnik ne može izmokriti) izravno pogoduje množenju bakterija i razvoju simptoma upale donjeg dijela urogenitalnog sustava. Terapija antibioticima i drugim općim protuupalnim mjerama neće dati dugoročnijeg zadovoljavajućeg rezultata dok se ne otkloni uzrok – uvećana prostata, a to je također moguće jedino kirurškim metodama.

HEMATURIJA ili mokrenje krvavog urina primarno je znak tumora mokraćnog sustava. Ona, međutim, može nastati i bez prisustva tumora nego može biti posljedica znatno uvećane prostate koja kompresijom dovodi do proširenja vena sluznice i spontanih krvarenja. Radi se u pravilu o spontanim bezbolnim krvarenjima različitog intenziteta – od tek minimalno crvenkasto obojene  mokraće na početku mokrenja do jakih krvarenja s formiranjem krvnih ugrušaka koji onda daljnje onemogućuju mokrenje. Jasno je da i u ovakvih situacija ne treba očekivati značajniju pomoć od medikamentozne terapije osim ako se ne radi o minimalnim povremenim krvarenjima koja ne zahtijevaju kirurško liječenje.

OBOSTRANA ZASTOJNA UROPATIJA je termin koji označava širenje „zastoja“ mokraće s mokraćnog mjehura na gornji mokraćni sustav – mokraćovode i  kanalni sustav bubrega. Zbog uvećane opstruktivne prostate u nekih ljudi (obično se radi o tzv. zapuštenim bolesnicima) se zastoj urina širi unazad i prema gore, dakle, prema bubrezima. Takav zastoj mokraće dovodi do slabljenja bubrežne funkcije sa cijelim nizom posljedičnih metaboličkih poremećaja. Ovakvo stanje je vidljivo na ultrazvučnom pregledu – najprije se obično utvrdi postojanje značajne količine rezidualnog urina u mjehuru ili kompletna kronična retencija, a istodobno i proširenje izvodnog sustava oba bubrega, najčešće simetrično. U laboratorijskim nalazim najčešće nalazimo povišene vrijednosti ureje i kreatinin te kalija uz istodobnu „kiselost“ (metabolička acidoza) cijelog organizma. Drenaža urina iz mjehura postavljanjem urinarnog katetera samo u zanemarivo malog broja bolesnika istodobno rješava i problem zastoja na gornjem mokraćnom sustavu. Jedini pouzdani način liječenja je prostatektomija – odstranjenje većeg dijela te uvećane žlijezde koja i jest uzrok zastojne uropatije. Nakon operacije postupno se normalizira i mokrenje, povlači se proširenje kanalnih sustava bubrega i normalizira metabolički poremećaj.