Ureter ili mokraćovod je jedna „šuplja cijev“ bez stvarnog lumena koja povezuje bubreg i mokraćni mjehur. Njegova je funkcija, dakle, provoditi mokraću u malim količinama od bubrega, koji ju stvara, do mokraćnog mjehura koji ju pohranjuje.

Ureter ili mokraćovod je jedna „šuplja cijev“ bez stvarnog lumena koja povezuje bubreg i mokraćni mjehur. Njegova je funkcija, dakle, provoditi mokraću u malim količinama od bubrega, koji ju stvara, do mokraćnog mjehura koji ju pohranjuje. Ureter ima svoju peristaltiku kojom omogućuje transportnih tih malih količina mokraće u mjehur. Istodobno, na samom spoju uretera i mjehura (tzv. ureterovezikalno ušće) postoji sofisticirani mehanizam svojevrsnog ventila koji sprečava povrat urina iz mokraćnog mjehura prema bubrezima.
Kao i mokraćni mjehur, koji služi samo „skladištenju“ urina, ni ureter nema sposobnosti apsorpcije bilo kakvih tvari iz urina niti sekrecije štetnih produkata metabolizma u mokraću. On služi isključivo u transportne svrhe. Ima sluznicu i mišićnu stjenku čije kontrakcije (opuštanje i stezanje) omogućuju peristaltičkom aktivnošću transport mokraće.

U takvoj tankoj cijevi bez lumena mogu se razviti razna patološka stanja i bolesti. Daleko najčešće se ipak radi o zaglavljenom mokraćnom kamencu što uzrokuje proširenje uretera iznad mjesta opstrukcije i stoga jake bolove poznate kao bubrežna ili ureteralna kolika. Pored toga, unutar samog uretera može narasti i tumor ili ga neki drugi patološki proces, može izvana opstruirati – kompresija uretera.

Ovo su najčešća patološka stanja koja iziskuju endoskopski pregled unutrašnjosti uretera – URS. Taj zahvat se izvodi u općoj ili tzv. spinalnoj anesteziji (ovisno o visini mjesta patološkog procesa), a može služiti samo u svrhu pretraživanja unutrašnjosti uretera i utvrđivanja naravi stvarnog patološkog procesa (npr. biopsijom – uzimanje uzoraka tkiva za analizu) ili istodobno i kao terapijska mjera kada npr. planski idemo ureteroskopskim pristupom na kamenac uretera s namjerom da ga destruiramo (litotripsija) i tako uklonimo. Prije takve endoskopske kirurgije potrebno je postići sterilni urin primjenom antibiotika (iako to uvijek nije moguće), sa ciljem smanjenja rizika sepse. Budući da je URS agresivna metoda dijagnostike i terapije ona predstavlja, osobito u tehnički zahtjevnim situacijama, i potencijalni rizik oštećenja tako finog organa kao što je ureter.

Samu operaciju moguće je izvesti rigidnim ili, u novije vrijeme, fleksibilnim ureteroskopom (FURS). Obje vrste instrumenata imaju svoje prednosti i nedostatke pa ih često koristimo kao komplementarne metode operiranja raznih patoloških stanja uretera. Ovakva kirurgija, čak i kad se radi o relativno kraćim i lakšim operacijama, neizbježno dovodi do traume tkiva i posljedičnog edema (otekline) što onda postoperativno ponovo ometa transport urina i dovodi do bolova. Upravo da bismo to izbjegli u ureter se, gotovo redovito, na samom kraju operacije privremeno postavlja tzv. „double J“ proteza koja treba omogućiti nesmetani prolaz urina iz bubrega u mjehur dok edem uretera ne splasne, a to je najčešće za 4-6 tjedana.