Uvijek bih kao mali proveo cijelo ljeto na moru i zapravo nikada ne bih iskusio ljeto u Zagrebu. Nakon tri mjeseca mora, vrativši se u Zagreb, ništa se zapravo ne bi promijenilo u samome gradu ili na kvartu, a opet bi sve nekako bilo drukčije. Osjetilo se to rekao bih, u zraku. Čudno bi ulaskom u grad bilo vidjeti stvari poput mosta, tramvaja, vlastite zgrade, stana i vlastite sobe. Tada bi mi obično trebala dva dana da se nekako naviknem na sve, dođem k sebi i uđem u svakodnevnu Zagrebačku rutinu.

Vraćajući se kući nakon godinu dana bolnice, osjećaj je bio isti, samo mnogo intenzivniji. Vjerovao sam da će biti i, mnogo dugotrajniji s obzirom na vremenski period proveden od kuće. Osim toga, osjećao sam i neki strah od povratka u Zagreb i vraćanju svakodnevici i rutini. Nisam više niti poznavao svoje vlastito tijelo, njegove funkcije, mogućnosti i osjećaje, kamoli da sam znao kako će ovaj, sad moj novi život, izgledati povratkom kući? Moj stan nalazio se na četvrtom katu zgrade bez lifta, a osim toga bio je i u potpunosti neprilagođen. Bilo me strah svega, opravdano, jer, nitko me nije pripremio niti mi dao upute za život koji slijedi…

Mojim povratkom u Zagreb, doma me dočekao popriličan broj ljudi, od obitelji, do prijatelja. Iako sam većinu znao čitav život, kao da neke od njih više od tog trenutka nisam poznavao. Riječi medicinskog tehničara iz toplica da na 80 % prijatelja i poznanika iz života prije nesreće, nakon nesreće mogu otpisati urezale su se duboko u mene. Pogledavši svakog od njih, konstantno su mi dolazile na pamet. Jasno mi je bilo da neke od tih ljudi možda i gledam posljednji put. Svi su oni bili moji prijatelji, ali hoće li svi oni nastaviti redovito dolaziti i posjećivati me ostatak ovog mojeg života u kojem se sada nalazim?

Nakon prvog „udarnog“ dana i vala ljudi, stvari su se počele smirivati. Iako je moje okruženje bilo mirno, a moje tijelo „mrtvo“, moj mozak radio je punom parom i bivao je u nekoj posve drukčijoj dimenziji. Onako hiperaktivan kakav sam bio prije ozljede, sada sam se našao potpuno sam, u svojoj sobi, nepokretan i sa svojim mislima. Te misli u samome početku nisu bivale pozitivne, imao sam bezbroj pitanja, a niti jedan odgovor. Ono najčešće bilo je „a što sada“? Osim toga, u mojoj glavi bilo je još uvijek nepojmljivo i čudno boraviti u vlastitoj sobi, gledati svoj televizor, jesti majčinu kuhinju i biti u svojem krevetu.

Iako bi svi vidjeli stvari izvana, poput mojeg nepokretnog tijela, od kojih bi se neki sažalijevali, a drugi pokušali poistovjetiti, nitko nije znao da se moja najveća borba odvijala u mojoj glavi. Preko dana bih uglavnom bio okupiran društvom obitelji ili ljudi koji bi mi dolazili u goste, dok bi navečer bivao posve sam sa svojim mislima lutajući bespućima interneta tražeći odgovore nastojeći pronaći smisao i svrhu ovog, kako sam ga nazvao, novog života.

Osim toga, kao što sam i napisao, moj tadašnji stan bio je u potpunosti neprilagođen, a uz to, bio je na četvrtom katu zgrade bez lifta. Ono što je bila prednost bolnice, a to je osoblje poput medicinskih sestara i fizioterapeuta, koji su se tamo o meni brinuli, sada više nisam imao. Značilo je to da je sada cijela briga oko mene pala na moju obitelj i to u uvjetima koji nikako nisu bili prilagođeni mojim potrebama. Sve smo nekako morali ponovno prolaziti, snalaziti se i učiti. Moja prva tuširanja bila su čista vratolomija kako bi me se uopće stavilo u tuš kabinu. Kako na wc nisam mogao niti sjeti, a niti doći do njega, stolicu bih obavljao u sobi. Iako sam trebao biti sretan i zahvalan što sam konačno doma, osjećao sam se kao da je sve nekako počelo od početka, od najosnovnijih stvari, poput tuširanja.

S obzirom na stan na četvrtom katu, moja izlaženja bivala su detaljno planirana i poprilično limitirana. Da bih uopće izišao iz stana i ugledao danje svijetlo, bilo je potrebno pronaći četiri prijatelja da bi me spustili dole i onda opet četvero koji bi me vratili nazad.         

Cijeli taj moj povratak doma i sami početak počeo je ličiti na jedan veliki korak unazad s obzirom na bolnicu. Osjećao sam još više ograničeno nego tamo i na svoju budućnost nisam gledao kroz roze naočale. Može se reći da sam uz sve postajao isfrustriran, pogotovo gledajući društvene mreže ljude koji žive život, putuju, bave se sportom ili odlaze na koncerte. Znajući da život ovako ne mogu živjeti i ne želim, svjestan da na svoje tijelo više ne mogu računati, znao sam da je moja glava ono najbolje što u ovom novom životu imam. Znao sam da nešto moram napraviti…