Liječenje

Unatoč napretku i boljem razumijevanju ovog sindroma te potencijalnim mogućnostima liječenja i dalje se radi o izazovnom stanju i za bolesnike i za zdravstvene djelatnike. Mnogi bolesnici su pregledani kod nekoliko liječnika različitih specijalnosti prije nego što dobiju dijagnozu sindroma pečenja u ustima. Prosječno postavljanje dijagnoze od početka simptoma je jedna do pet godina. Imperativ je potvrditi simptome koje bolesnik navodi te isključiti lokalne i sustavne moguće uzroke prije postavljanja dijagnoze. Nakon toga je moguće razmišljati o potencijalnim mogućnostima liječenja.

Daljnja bi se istraživanja trebala usredotočiti na utvrđivanje smjernica za liječenje. Kako bi se to postiglo, potrebna su kontrolna ispitivanja i znanstvene studije. Te studije bi mogle razmotriti ispitivanje tretmana koji se koriste kod drugih dugotrajnih bolnih stanja slične prirode, te nikako zaboraviti psihološke intervencije.

Prognoza

Ne postoje jasne studije koje su opisale prognozu ovog sindroma. No, pojedini izvještaji spominju djelomičnu spontanoj remisiji u oko 50% bolesnika sa sindromom pečenja u ustima unutar 6 do 7 godina. Međutim, postoji jedna studija koja je pratila 50-ak bolesnika s ovim sindromom te otkrila potpuno spontano povlačenje oralnih simptoma u 4% osoba koje nisu primile nikakav tretman. A sveukupno, 28% bolesnika je doživjelo umjereno poboljšanje s ili bez liječenja.

Zaključak

Sindrom pečenja u ustima je relativno čest i uglavnom dugotrajni bolni sindrom koji ostaje dijagnostički i terapijski izazov i za zdravstvene djelatnike i za bolesnike. Uglavnom pogađa žene u perimenopauzi i postmenopauzi i rijetko se pojavljuje prije 30. godine života. Dijagnoza sindroma pečenja u ustima bi se trebala postaviti tek nakon detaljne anamneze, kliničkog pregleda i indiciranih laboratorijskih nalaz koji su isključili lokalni ili sustavni uzrok. Jedna od najvažnijih stvari koju liječnik može učiniti za ove bolesnike jest potvrditi njihove tegobe i pružiti sigurnost kroz edukaciju. Bolesnici bi trebali dobiti informaciju da je ovaj sindrom najvjerojatnije multifaktorijalne etiologije. Trenutno ne postoji lijek za ovaj sindrom i da trenutačne terapije su više usmjerene na kontrolu simptoma. Važna je sveobuhvatna dijagnostička obrada u svrhu isključenja uzorka kojeg je moguće liječiti. Korištenje multidisciplinarnog pristupa, uključujući medicinsku i psihosocijalnu terapiju, pruža najbolju mogućnost za kontrolu simptoma.  Neki bolesnici dožive barem djelomičnu remisiju simptoma sa ili bez liječenja.