Miomi maternice (lat. Myoma uteri; sinonimi su: fibromi, leiomiomi, fibromiomi) su dobroćudne tvorevine porijekla iz mišićnih stanica maternice, a prema smještaju mogu biti intramuralni, subserozni i submukozni.

Miomi maternice (lat. Myoma uteri; sinonimi su: fibromi, leiomiomi, fibromiomi) su dobroćudne tvorevine porijekla iz mišićnih stanica maternice, a prema smještaju mogu biti intramuralni, subserozni i submukozni. Smatra se kako 20-50% žena generativne dobi ima miome, bilo da se radi o jednom većem (veličine glavice novorođenčeta), ili o više manjih (veličine novčića). Uobičajeno se miomi smanjuju ili nestaju približavanjem menopauze, jer se miomi „hrane” estrogenima (kojih je prema perimenopauzi/menopauzi sve manje).
Neke žene imaju miome, bez ikakvih simptoma, koji se ustanove tek na rutinskom ginekološkom ultrazvučnom pregledu. Takvi su najčešće mali i nije potrebno nikakvo liječenje, nego redovito ultrazvučno praćenje.
Druge mogu imati i vrlo ozbiljne probleme, koji su posljedica ili veličine mioma ili njihova smještaja. U tim slučajevima liječenje je neophodno.

Najčešći simptomi koje mogu imati žene s miomima maternice su:

• bol ili pritisak u zdjelici,
• bolovi u leđima i nogama (natkoljenicama),
• obilna i produžena menstrualna krvarenja,
• pritisak na crijeva (na debelo crijevo naročito), što može voditi prema opstipaciji ili proljevima,
• pritisak na mokraćni mjehur, što može voditi prema dizuričnim tegobama (nevoljnom otjecanju mokraće, povećanim nagonom na mokrenje bez izmokravanja i slično),
• vidljivo povećanje trbuha (čini se kao da je žena trudna) te
• bolni spolni odnosi.

Zbog navedenih simptoma žena će se i mimo redovitih kontrola javiti ginekologu, a tada se već pri bimanualnom palpacijskom pregledu na ginekološkom stolu može postaviti sumnja na miomatoznu maternicu. Dijagnoza se potvrđuje ginekološkim ultrazvučnim pregledom. Ukoliko se radi o miomu velikih dimenzija, pa se ultrazvučno ne može sa sigurnošću procijeniti o čemu se točno radi, dijagnostika se upotpunjuje pregledom magnetskom rezonancom.

O izraženosti navedenih simptoma i nalazima dijagnostičkih pretraga ovisit će i liječenje. U pravilu kod manjih mioma koji ne uzrokuju nikakve simptome liječenje nije potrebno, a kod većih koji uzrokuju i izražene smetnje liječenje je u pravilu kirurško. Koliko će biti opsežan kirurški zahvat i kakav će biti kirurški pristup ovisi o više čimbenika – životnoj dobi bolesnice, želji za trudnoćom, općoj kondiciji.

U tom smislu može se učiniti:

• miomektomija (odstranjenje samo mioma; pristup može biti abdominalni, vaginalni, ili kombinacije oba načina; može se izvesti laparotomija ili češće laparoskopija – laparoskopska miomektomija, laparoskopski asistirana vaginalna miomekotmija, laparoskopska miomektomija s mini-laparotomijom),
• histerektomija (odstranjenje maternice; pristup može biti abdominalni – laparotomija ili vaginalni) te
• embolizacija uterine arterije.

Poslijeoperacijski tijek i eventualno hormonsko nadomjesno liječenje ovisit će o životnoj dobi i želji bolesnice, opsegu operacije i o tome ima li ili nema kontraindikacija za HNL.
Redovite ginekološke kontrole (jednom u godinu-dvije), ovisno o vrsti operacije, uključuju, osim uobičajenog pregleda na ginekološkom stolu uz uzimanje uzoraka za citološku analizu i ginekološki ultrazvučni pregled.