Starenjem stanovništva povećava se incidencija jedne od najčešćih srčanih aritmija, fibrilacije atrija (treperenje srčanih pretklijetki). Fibrilacija atrija povećava rizik nastanka moždanog udara, srčanog zatajenja, srčane smrti, smanjuje kvalitetu života bolesnika.

Glavni cilj liječenja fibrilacije atrija je ponovna uspostava normalnog sinusnog ritma srca, a ukoliko se ne uspije, tada je važna kontrola srčane frekvencije. U prevenciji moždanog udara primjenjuje se antikoagulantna terapija.

Veoma je važna kontrola kardiovaskularnih čimbenika rizika i liječenje prisutnih komorbiditeta. Sve više u liječenju fibrilacije atrija primjenjuje se kateterska ablacija, invazivna metoda kojom se nastoji uspostaviti normalan srčani ritam (sinusni) i spriječiti ponovna pojava fibrilacije atrija. Prilikom ove metode liječenja primjenjuje se kriobalon ili radiofrekvencija u cilju izolacije plućnih vena. Ova metoda liječenja koristi se u kardiologiji više od 20 godina.

Dokazano je da povećava kvalitetu života bolesnika u odnosu na medikamentoznu terapiju. Kateterska ablacija je najučinkovitija kod bolesnika s paroksizmalnom fibrilacijom atrija u ranoj fazi bolesti, te bolesnika koji nemaju još znakove srčanog remodeliranja (povećanje lijeve pretklijetke srca, disfunkciju lijeve klijetke srca). Uspjeh ovog postupka je manji u slučajevima perzistentne fibrilacije atrija.

Jedina apsolutna kontraindikacija za katetersku ablaciju je prisustvo tromba u lijevoj pretklijetki srca.

Nakon kateterske ablacije kod nekih bolesnika dolazi do ponovne pojave (recidiv) fibrilacije atrija:

1. rani recidivi fibrilacije atrija u prva 3 mjeseca nakon obavljenog postupka ablacije
2. kasni recidivi fibrilacije atrija 3-12 mjeseci nakon obavljenog postupka ablacije.

Kako je kateterska ablacija invazivni postupak, moguće su komplikacije koje se javljaju u 2 do 3,5% bolesnika.

Moguće komplikacije su: stenoza plućne vene, različite vaskularne komplikacije uslijed kateterizacije, embolijski incidenti, ozljeda freničkog ili vagalnog živca, atrioezofagealna fistula (fistula između pretklijetke i jednjaka), perikarditis, tamponada srca. Bolnički mortalitet je od 0,6 do 4 bolesnika na 1000.

Rizik pojave komplikacija je veći s uznapredovalom životnom dobi i prisutnim kardiovaskularnim bolestima. Kad se postavljaju indikacije za katetersku ablaciju razmatra se nekoliko važnih čimbenika: kod kojih bolesnika je najmanja mogućnost pojave recidiva fibrilacije atrija nakon provedenog postupka, kojim bolesnicima će se poboljšati kvaliteta života nakon postupka uz redukciju kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta, treba svesti periproceduralne komplikacije na najmanju moguću mjeru. Veći rizik recidiva fibrilacije atrija imaju bolesnici starije životne dobi, bolesnici s dugotrajnom perzistentnom fibrilacijom atrija, bolesnici sa značajno smanjenom sistoličkom funkcijom lijeve srčane klijetke (EF<25%), bolesnici s dilatiranom lijevom pretklijetkom (> 5cm), bolesnici s arterijskom hipertenzijom, opstruktivnom apnejom u spavanju, metaboličkim sindromom.

Najbolje rezultate pri ovom postupku imaju bolesnici mlađe i srednje životne dobi s paroksizmalnom fibrilacijom atrija unatrag 1 godine bez komorbiditeta i znakova strukturnog remodeliranja srca.

Kateterska ablacija se sve češće koristi u liječenju paroksizmalne, ali i perzistentne fibrilacije atrija. To je relativno sigurna i učinkovita metoda liječenja fibrilacije atrija i u bolesnika starijih od 75 godina, a bolesnici koji uz ovu aritmiju imaju i znakove srčanog zatajenja imaju osobitu korist jer im se nakon uspješno provedene kateterske ablacije poboljšava funkcija lijeve klijetke i smanjuje morbiditet i mortalitet.