Kardiovaskularne bolesti su bolesti srca i krvožilnog sustava i predstavljaju značajni javno zdravstveni problem diljem svijeta.

Poznato je da su vodeći uzrok smrti u razvijenim zemljama svijeta, a i u manje razvijenim zemljama smrtnost od njih je u porastu i smatra se da će, također, biti vodeći uzrok smrtnosti do 2020. god.

Najčešća kardiovaskularna bolest, uz hipertenziju,  je ishemijska, odnosno koronarna bolest srca. Koronarna bolest srca može biti prezentirana akutnim koronarnim sindromom (AKS), što su srčani udar-infarkt miokarda, nestabilna angina pektoris  ili se može raditi o stabilnoj angini pektoris.

Rizični čimbenici za nastanak koronarne bolesti srca su šećerna bolest, povišen krvni tlak, visoke vrijednosti kolesterola (napose LDL kolesterola) i triglicerida, kao i niska vrijednost HDL kolesterola u krvi, prehrana, pušenje, ali i prisutnost srčano-žilnih bolesti u obitelji.  Ako se radi o bolesnicima sa AKS-om jasno je da je metoda izbora koronarna angiografija (koronarografija) da bi se bolest odmah, ne samo dokazala, nego ukoliko je moguće i terapijski zbrinula.

S druge strane, ako liječnik na osnovu kliničke slike uz učinjeni elektrokardiogram postavi sumnju na stabilnu koronarnu bolest i ista se dokaže na temelju neinvazivne kardiološke dijagnostike – ergometrija, ultrazvuk srca, scintigrafija srca, 24h Holter ekg ili učinjenom invazivnom kardiološkom metodom – koronarografijom, tada se razmatraju mogućnosti liječenja bolesti. Za samo liječenje koronarne bolesti je moguće učiniti revaskularizaciju uz medikamentozno liječenje  ili se pristupi samo medikamentoznom liječenju ako je revaskularizacija nedostupna zbog medicinskih ili drugih razloga.

Sama revaskularizacija predstavlja uspostavljanje opetovanog protoka krvi kroz onaj dio srca, kroz koji je protok krvi bio smanjen ili prekinut zbog potpuno ili dijelom zatvorene krvne žile. Zahvaljujući razvoju invazivne kardiologije danas je moguće veliki broj slučajeva koronarne bolesti srca riješiti nekirurškim putem, odnosno minimalno invazivnim zahvatom . Ova metoda je poznata pod engleskim nazivom „percutaneous coronary intervention“ (PCI), a kod koje se implantira  tzv. „stent“, odnosno proširnica u krvnu žilu srca koja je dijelom ili potpuno zatvorena.

Zahvat se izvodi u lokalnoj anesteziji, a može se raditi putem femoralne arterije ili neke od arterija na ruci, najčešće radijalne arterije. Ako se radi o elevacijskom infarktu miokarda (srčani udar sa dignutom ST spojnicom u elektrokardiogramu) uvijek je terapijsko rješenje upravo ova metoda liječenja. Jasno da je tada bitno što je prije moguće reagirati, odnosno bolesnika čim prije je moguće podvrgnuti ovakovom metodom liječenja. 

Također i kod  neelevacijskog infarkta miokarda (srčani udar bez dignute ST spojnice u elektrokardiogramu) , kao i kod nestabilne, ali i stabilne angine pektoris težimo, ukoliko je moguće riješiti koronarnu bolest srca ovom metodom. Bitno je napomenuti da broj stentova postavljenih tijekom ovakove intervencije nije uvijek ekvivalentan težini niti ozbiljnosti bolesti. Upravo je sve boljim razvojem perkutanih koronarnih procedura uz tehnološki napredak „stentova“  (DES-stentovi sa otpuštanjem lijeka, resorptivni stentovi…) značajno smanjen broj kardiokirurških operacija.

Ipak, ako je iz objektivnog, medicinskog ili nekog od subjektivnih razloga mogućnost za revaskularizaciju ovom manje invazivnom metodom smanjena ili rizičnija tada je druga mogućnost aortokoronarno premoštenje, tzv.“bypass“, za koji se često upotrebljava i skraćenica CABG od engl. „coronary artery bypass graft“. Aortokoronarno premoštenje operacija je premoštenja sužene koronarne arterije premosnicom i to najčešće arterijom stijenke grudnog koša ili dijelom vene s noge.

Broj premoštenja ovisi o broju suženih arterija u srcu te o veličini i kvaliteti arterija nakon mjesta suženja. Operacija se izvodi u općoj anesteziji, otvaranjem grudnog koša u projekciji prsne kosti,a koristeći premosnicu jedan se njezin kraj pripoji za aortu ili njezinu granu, a drugi se kraj pripoji na mjesto iza sužene ili začepljene arterije uz napomenu da se raniji eventualni implantirani „stentovi“  ne uklanjaju.

Postoje smjernice (eng. „guidelines“) za liječenje koronarne bolesti, koje treba slijediti za odluku o tipu revaskularizacije. Gledajući same smjernice, perkutana koronarna intervencija sa postavljanjem „stentova“ je superiorna u odnosu na kardiokirurški zahvat, a kardiokirurški zahvat se preferira kod bolesti samog debla lijeve koronarne arterije („left main“), poglavito ako se radi o početnom dijelu ili mjestu odvajanja žila od debla te u višežilnoj koronarnoj bolesti, poglavito ako je ista prisutna kod bolesnika sa šećernom bolesti.

Na kraju, treba naglasiti da uz praćenje smjernica, svakom bolesniku treba pristupiti individualno i ako je potrebno u suradnji sa cijelom ekipom koja se usko bavi upravo ovom problematikom, engl. „heart team“ u iznalaženju najboljeg rješenja za liječenje koronarne bolesti svakog pojedinog bolesnika.

Svakako, poslije bilo kojeg vida učinjene revaskularizacije je potrebno uzimanje preporučene terapije uz odgovarajuću ishranu, izbjegavanje cigareta i redovite kardiološke kontrole.