Ne-epileptičke atake su ponavljajući paroksizmalni poremećaji koji klinički podsjećaju na epileptičke atake, no nisu uzrokovane epileptičkim neuronalnim izbijanjima u mozgu.

Ne-epileptičke atake su ponavljajući paroksizmalni poremećaji koji klinički podsjećaju na epileptičke atake, no nisu uzrokovane epileptičkim neuronalnim izbijanjima u mozgu. Javljaju se sa stopom incidencije oko 5%, najčešće u dobi oko 20. – 30. godine živote, većinom u žena (3/4 oboljelih su osobe n Gadže, spec. neurologženskog spola). Navedene atake predstavljaju veliki problem u svakodnevnoj kliničkoj praksi, tim više što neprepoznavanje ovog kliničkog entiteta može dovesti do nepravilnog terapijskog pristupa pacijentu koji se izlaže riziku toksičnosti lijekova (bilo primijenjenih u monoterapiji ili politerapiji) te invazivnim intervencijama. Dijelimo ih na psihogene i fiziološke atake.

Fenomen psihogenih ne-epileptičkih ataka dokumentiran je još u dalekoj povijesti. Tako prvi kameni natpisi datiraju iz Babilonskog doba (7. st. pr. Kr.), potom i antički grčki liječnik Hipokrat (4-5 st. pr. Kr.) opisuje „histeričnu epilepsiju“, dok grčki liječnik Aretaeus (2. st.) razlikuje dvije vrste epilepsije – „običnu“ i „histeričnu“. U svojim publikacijama austrijski neurolog i psihoanalitičar Sigmund Freud opisuje simptome „histero-epilepsije“ ili „velike histerije“ temeljem učenja francuskog neurologa Jean-Martin Charcota. Psihogene ne-epileptičke atake obično se u literaturi definiraju kao „epizode promjene pokreta, osjeta ili iskustva, slične epileptičkim napadajima, uzrokovane psihološkim procesima, koje nisu povezane s abnormalnim električnim izbijanjima u mozgu”. Pod psihogene atake svrstavaju se somatoformni poremećaji (konverzivni poremećaji), disocijativni poremećaji (npr. disocijativne fuge – iznenadni odlazak od kuće, u trajanju od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, sa nemogućnošću prisjećanja vlastitog života), panične atake, poremećaji sa psihotičnim simptomima, Munchausenov sindrom (pacijent namjerno afirmira simptome kako bi prevario druge osobe i skrenuo na sebe pažnju), itd. Psihogene ne-epileptičke atake mogu podsjećati na bilo koji oblik epileptičkih napadaja (diferencijalno dijagnostički najteže ih je razlikovati od kompleksnih parcijalnih epileptičkih ataka ishodišta iz čeonog režnja), ali njihova klinička slika je često varijabilna, uz napomenu da neuobičajena klinička slika za bilo koji oblik epileptičkog napadaja može biti važan indikator psihogenih ne-epileptičkih ataka. U navedenim slučajevima potrebna je uska suradnja s psihijatrom i psihologom te socijalnim radnikom, kao i podrška i pomoć obitelji.

U fiziološke ne-epileptičke atake svrstavaju se sinkope (kolapsi), migrenozne glavobolje, tranzitorne ishemičke atake (prolazno žarišno oštećenje moždane funkcije koje nastaje zbog smetnji cirkulacije u mozgu, tj. ishemije mozga), vestibularni poremećaji (poremećaji centra za ravnotežu), poremećaji pokreta, poremećaji spavanja, metaboličko-toksični i infektivni poremećaji te gastrointestinalni poremećaji.

Dijagnostičke procedure u postavljanju dijagnoze ne-epileptičkih ataka su, uz detaljno uzetu anamnezu i klinički pregled, rutinski iktalni i interiktalni EEG, video-EEG poligrafsko monitoriranje, polisomnografija, neuroradiološka obrada, neuropsihologijsko testiranje, psihijatrijski pregled, po potrebi kardiološka obrada, vegetativno testiranje, te određivanje razine serumskog prolaktina tijekom napadaja (koji je u slučajevima ne-epileptičkih ataka unutar referentnog raspona). Najveću vrijednost ima video-EEG poligrafsko monitoriranje, koje predstavlja ”zlatni standard” u dijagnostici ne-epileptičkih ataka.