Somatizacijski poremećaj spada u somatoformne poremećaje (od grčkog“soma“-tijelo). Somatoformni poremećaji obuhvaćaju skupinu poremećaja sa predominantno tjelesnim simptomima koji nemaju organsku podlogu i za koje se pretpostavlja da su u uskoj vezi sa psihogenim čimbenicima.

Somatizacijski poremećaj spada u somatoformne poremećaje (od grčkog“soma“-tijelo). Somatoformni poremećaji  obuhvaćaju skupinu poremećaja sa predominantno tjelesnim simptomima koji nemaju organsku podlogu i za koje se pretpostavlja da su u uskoj vezi sa psihogenim čimbenicima.

Prema MKB-10 klasifikaciji somatoformne poremećaje dijelimo na: somatizacijski poremećaj, nediferencirani somatoformni poremećaj, hipohondrijski poremećaj, somatoformnu autonomnu disfunkciju, perzistirajući somatoformni bolni poremećaj, druge somatoformne poremećaje i neodređene somatoformne poremećaje.

Somatizacijski poremećaj je obilježen različitim i promjenjivim tjelesnim simptomima koji nisu ograničeni na jedan organski sustav i nisu prouzročeni poznatim zdravstvenim poremećajem te se ne mogu objasniti na temelju nalaza odgovarajućih pretraga. Simptomi su obično prisutni više godina prije negoli se bolesnih obrati psihijatru, a najčešće  su vezani uz gastrointestinalni sustav (bol, podrigivanje, mučnina, povraćanje itd.), kožne senzacije (svrbež, žarenje, peckanje, bockanje…) i crvene mrlje na koži. Česte su i pritužbe seksualne prirode i/ili menstrualne pritužbe.

Tipično je za ovaj poremećaj da nam bolesnik uporno nudi tjelesne simptome te inzistira na daljnjoj medicinskoj obradi, iako su rezultati dijagnostičkih pretraga opetovano negativni. Bolesnik obično odbija svaki pokušaj rasprave o mogućim psihološkim uzrocima poremećaja te uporno ne prihvaća mišljenje i uvjeravanje nekolicine liječnika o nepostojanju tjelesnog objašnjenja simptoma. Prisutan je i određeni stupanj oštećenja socijalnog i obiteljskog funkcioniranja.

Poremećaj se obično javlja u adolescenciji ili u ranoj odrasloj dobi i to češće kod žena. Prevalencija je 0,2 – 2 % kod ženske populacije, dok je kod muškaraca manja od 0,2 % .

Etiološki, najčešće se spominju genetski faktori (poremećaj se javlja kod 10-20% majki i sestara pogođenih bolesnika; stopa podudarnosti kod blizanaca iznosi 29% kod jednojajčanih i 10% kod dvojajčanih blizanaca) i psihosocijalni faktori.

Dijagnozu somatizacijskog poremećaja postavljamo prema Međunarodnoj klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja (MKB-10). Simptomi somatizacijskog poremećaja su nespecifični, a brojni zdravstveni poremećaji često su obilježeni nespecifičnim, prolaznim abnormalnostima te je stoga diferencijalno dijsgnostički potrebno isključiti moguće specifične organske uzroke somatskih simptoma.

Diferencijalno dijagnostički treba razmotriti i druge mentalne poremećaje (depresiju, generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, hipohondrijski poremećaj, bolne sindrome…), a također treba imati na umu da je kod više od 50% bolesnika sa somatizacijskim poremećajem prisutan komorbiditet.

Tijek je poremećaja kroničan i promjenjiv, a liječenje je dugotrajno. Pri tom se najdjelotvornijim pokazao  jasan i podupirući  odnos s pacijentom utemeljen na međusobnom povjerenju. Od osobite je važnosti psihoedukacija kako pacijenta tako i obitelji.

Pacijentima je potrebno naglasiti značenje psihogenih čimbenika te pružiti podršku u suočavanju sa smetnjama i razvijanju alternativnih strategija u izražavanju emocija  koje inače teško iskazuju.