Somatizacijski poremećaj karakteriziran je brojnim i različitim tjelesnim simptomima.

Prisustvo tih brojnih i ponavljajućih tjelesnih smetnji ne može se adekvatno objasniti somatskim i laboratorijskim pretragama. Obično započinje prije 30-te godine, a može biti potrebno nekoliko godina da bi se ovaj poremećaj dijagnosticirao jer uključuje kombinaciju „boli, gastrointestinalnih, seksualnih i pseudoneuroloških simptoma”, pa je takav bolesnik u dugotrajnoj obradi primarne zaštite i različitih specijalista prije nego se uputi psihijatru. Poremećaj je kroničnog karaktera, a značajna je uloga psihološkog distresa. Češće se javlja kod osoba ženskog spola, a čak oko 5 do 10% bolesnika koji se javljaju liječnicima opće prakse zadovoljava kriterije za ovaj poremećaj. Vrlo se često uz ovaj poremećaj javljaju i drugi mentalni poremećaji, najčešće poremećaj ličnosti, bipolarni afektivni poremećaj te zlouporaba alkohola ili lijekova.

Ovaj ćemo poremećaj prepoznati po nekima od narednih karakteristika: obično se radi o mlađoj osobi koja razvije neobjašnjive medicinske simptome uz dugotrajne i brojne pritužbe na te tjelesne simptome. Osoba se žali na bolne sindrome koji obuhvaćaju različite lokacije (želudac, leđa, vrat, glavu, itd.), a također su prisutne pritužbe seksualne, gastrointestinalne i pseudoneurološke prirode. Zapravo možemo reći da ove osobe imaju čitav niz neodređenih tjelesnih smetnji, što uključuje bol u trbuhu, proljev ili opstipaciju, mučninu, glavobolju,  nesvjesticu, gubitak spolne želje, bolnu menstruaciju, umor, gubitak sposobnosti govora ili kretanja, sljepoću, paralizu, itd. Na ove se simptome obično naknadno nadovezuju i psihički simptomi, kao što su tjeskoba i depresija. Takve osobe svoje simptome opisuju i doživljavaju na vrlo dramatičan način, govoreći da su smetnje „neizdržive” i „toliko teške da je to nezamislivo”. Osobe s ovim poremećajem stalno i sve više traže medicinsku pomoć i podršku svoje okoline. Često se ljute kada dobiju dojam da ih drugi ne razumiju ili su nezadovoljni pruženom medicinskom obradom ili liječenjem. Radi toga stalno mijenjaju liječnike i traže nove pretrage. Iza njihovih simptoma obično se skriva nesvjesna želja da se drugi za njih brinu, što između ostalog uključuje i izbjegavanje odgovornosti odrasle osobe. Ipak, često su kod tih osoba prisutni osjećaji krivnje i bezvrijednosti.

Uzrok ovog poremećaj nije poznat. Jedno od objašnjenja jest da je kod ovih bolesnika povišen tonus autonomnog živčanog sustava radi čega se posljedično mogu javiti ubrzan rad srca ili gastrointestinalnog sustava, a takav opći povećan tonus mišića može biti uzrok različitih bolnih sindroma (npr. tenzijske glavobolje). Jedna je pretpostavka da se u podlozi nastanka poremećaja nalaze genetski i okolišni čimbenici. Kako se češće javlja u nekim obiteljima, pretpostavlja se da uzrok može biti naučeno ponašanje. Studije su pokazale da osobe koje su bile seksualno zlostavljane, kasnije u životu mogu razviti somatizacije. No, općenito se može reći da je kod osoba s ovim smetnjama smanjena sposobnost za izražavanje emocija.

Prije dijagnosticiranja somatizacijskog poremećaja važno je isključiti postojanje drugih psihijatrijskih fenomena, odnosno pažljivo procijeniti psihički status osobe, što uključuje promjene raspoloženja, orijentacije, prisutnost halucinacija, prisila, itd. Određena tjelesna stanja mogu izazvati slične fenomene koji su uglavnom prolaznog karaktera (multipla skleroza, AIDS, hipertireoza, mijastenija gravis, sistemski lupus eritematodes, itd.). Prilikom pregleda važno je isključiti i određena hitna stanja (npr. infarkt miokarda ili upalu slijepog crijeva).